Šta je Igor Mandić uradio na Krležinom grobu

Drugi deo feljtona o Igoru Mandiću na Velikim pričama

***

Premda je nastala skoro kao refleks na intelektualni grč što je kod Igora Mandića nastao preminućem Miroslava Krleže i gotovo istodobnom homofonom serijom publicističkih naslova što su počeli nicati u izdavačkim uzgajalištima neposredno nakon bardovoga pokopa na Mirogoju, knjiga Zbogom, dragi Krleža, iako usko specijalistička, jedna je od najkonciznijih njegovih polemičanskih bravura. U nizu inih svojih libara gdje je nizao najčešće suprotna stanovišta od onih što su u društvenoj kronici bili izneseni i izloženi kao nekakav mainstream, pa se tamo u kraćim formama obračunavao s mnogobrojnim neslagateljima sa sobom u mišljenju, u ovoj je knjizi sabrao upravo sintetske protimbe širih esejističkih obgrljenja. Prihvativši takav postupak dao je sebi više zraka i mogao je komotnije bordižati na vjetru polemike, a ako je nedostajalo vjetra, ništa strašno: puhao je sam Igor u vlastita jedra i jarbole svoje slobodarske barke. A metnuvši fokus na specijalističku temu krležijanstva – za razliku od dnevnopolitičke i opće kulturne svaštarsko-totalne intelektualne novinske dijagnoze, kure i terapije – svoje je na ovom mjestu izvedene aksiome i izlučene premise mogao usmjeriti na skučeni kružok onih što su samostalno i samozvano kukuriknuli podviknuvši nešto na račun lika ili djela najvećega našeg pisca.

U prethodnom napisu bilo je riječi o pojedinim “pacijentima” iz Igorove polemičke ordinacije, poput Gorana Babića, kojega je nakon oda i hvalospjeva na početku njegove karijere sad u trenju oko Krleže uz ostale kreme i balzame bio došminkao i epitetom “komunistički poeta”. Ali, usprkos popriličnom perju što se bilo razletjelo u međusobnom čepušanju, Igor nije odustao od svoje pravedničke estetske balance; jerbo, bilancu Babićeve poezije pravo je valorizirao i izbor doskora uvrstio u svoju Jednu antologiju hrvatske poratne poezije (1987.). Nastavljajući “svoj obračun s mnogima” u krležijanskoj kovačnici, Mandić je na svoj polemički nakovanj metnuo i neka djela i neke aktere s književno-političke scene. Riječ je o Krležinoj zbirki polemikâ Dijalektički antibarbarus i slavnom Govoru na Kongresu književnika u Ljubljani s jedne strane, te političaru Stipi Šuvaru s druge.

Polemički rukovet tekstova tituliran kao Dijalektički antibarbarus, do dana današnjega predstavlja paradigmatični uzorak polemičkoga diskursa u ovom jeziku; ovom jeziku, za koji je Krleža osobno bio kazao kako je to jedan te isti jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. Crnogorci i Bošnjaci su uključeni: znat će povući analogiju! Ovu je kolajnu polemika Krleža bio objavio u prosinačkom dvobroju časopisa “Pečat” ljeta Gospodnjega 1939. – dakle: sasvim je uvlas “generacijski” izjednačen i poravnat s Igorom Mandićem, kojega je mati njegova Ada u Šibeniku bila porodila 20. studenoga anni currentis…

U povijesti jugoslavenske književnosti – pa i inih književnosti u slijedu čiji pisci i publika čitaju i analiziraju Krležu u originalu – Dijalektički antibarbarus stoji kao moćni totem oko kojega plešu i skakuću svi oni što se intenzivnije bave malo žešćim razračunavanjima među neistomišljenicima. A kako je minirani vigor vazda bilo pogonsko gorivo kojim se pokretao neobuzdani Igor, on je lako nalazio kod svojih subesjednika i neslagatelja neku tanku i osjetljivu žicu po kojoj je onda neumorno udarao kao starozavjetni psalmist. Traženje takvih žica bio je izazov za Igora u svim njegovim raspravateljskim težnjama. U konkretnom slučaju slavnoga Krležinog polemičkog vijenca, beskrajno detaljno upućen u svaki njegov originalni redak, Igor se u svojim analizama nije poput kopca obrušavao samo na glupavluk i gotovo poganske interpretacije raznoraznih adeptâ što su budalasto kudili ili naivno hvalili Dijalektički antibarbarus, nego je Igor baš s čekićem i macolom štio isto štivo, ne libeći se udariti onamo gdje drugi poltronski meću ulizivački pamuk.

Ne zaključuje Igor ni banalno ni balavo kako nije slučajno što Krleža nikad nakon 1945. godine nije dopustio ponovno objavljivanje ovog djela! Pa izvodi zaključak: “Na žalost, kad je ‘Dijalektički antibarbarus‘, recimo neovlašteno preštampan 1982. godine, pokazalo se da on već odavna nema eksplozivnog punjenja, pokazalo se da je to istrošeni mit i to takav mit kojim su uzalud desetljećima baratali i sâm Krleža i njegovi ondašnji i preživjeli supolemičari i legije profesorskih prežvakača, koji su na njemu pravili svoje nemušte disertacije. Rekao bih, da su svi predimezionirali značenje ‘Dijalektičkoga antibarbarusa’ i da se nije našao nitko da uzvikne, kako je čitava ta halabuka 1982. godine jedan obični DIJALEKTIČKI GALIMATIJAS. Teme, ideje i polemičke oštrice ‘Dijalektičkog antibarbarusa’ odavno su ispale iz žarišta pažnje naše intelektualne i političke publike, promijenile su se sve bitne orijentacije koje su važile nekad i taj je spis ostao nasukan na plićacima Krležine lojalnosti. Da je bio preštampan u prvim godinama nakon oslobođenja – to bi bila druga priča. Ali, u tom slučaju, više nego u bilo kojem drugom, Krleža je propustio voz svoga mogućega povijesnog značenja.”