O ocvalim rokerima, nametnutoj ispravnosti i muzičkoj kritici

Nešto je trulo u državi rokerskoj, kažu barem tako naslovnice. “Kome treba glazbeni kritičar? Naročito danas i ovdje”, lamentira Aleksandar Dragaš, veteranski kritičar Jutarnjeg lista. “Boli me ona stvar i za trap, i za folk i za njihov incest jer je to isto smeće, isti otrov, ista sintetika. Tko hoće s tim da se bavi, široko mu polje Kupreško, a ja ću i dalje vrednijom glazbom, poput novog albuma Pipsa”, nudi ‘poentiranje’ dobri, stari Sale. S njim se slaže i osebujni frontmen legendarnih Majki, Goran Bare, koji je u intervjuu za državnu dalekovidnicu također, pa, prokomentirao aktualne trendove. “Ovo što sad čujem na radiju, to mi ne zvuči na ništa zapravo…”, kaže Bare. “Ono, ti spotovi ogavni. Ne bih htio… Počet ću, onda me nitko neće moći zaustaviti i onda će biti belaja”. Dragaš se pritom, u naumu da prisnaži svoj stav, pozvao na nedavni intervju Keitha Richardsa za britanski The Telegraph, u kojem je izjavio kako je “poanta pop glazbe uvijek bila da bude što jeftinija i što jednostavnija”, a za rap glazbu je rekao kako “ne voli slušati ljude koji viču na njega i to nazivaju glazbom”. Dakle, nije samo Hrvatska; rokeri su zauzeli rovove na braniku te muzikalne pravovjernosti, u borbu protiv šunda koji se prodaje pod ‘nove trendove’.

Nije, međutim, taj bedem pravovjernosti od jučer. Pamti se sukob jedne autorice i autora oko lika iz njegovog tada obimnog, novog romana; u pitanju je lik  dublinskog oglašivača i zgubidana. “Posvetila sam se čitanju toga kao mučenik višem cilju”, navodi ugledna književnica svoje iskustvo. “Ovo odiše manjkom dobrog ukusa kojeg pisci, ali i publika prihvaćaju. Sve što radi ovakvih likova čujemo je zvuk razbijanja, lomljave i destruktivnosti. Kada se sjetim melodioznih dana iz prošlosti, u pitanju je ovdje jedna nepismena, priprosta knjiga”, gdje “autori poput njega ne znaju bi li koristili vilicu ili prste”, dovršava oštro kritiku.