Dobro znam kada i gdje sam prvi put čuo Zorana Predina. Bilo je to krajem osamdesetih, imao sam osam ili devet godina i u pulskoj sam Areni prije partizanskog filma gledao crtić sa pjesmom Čakaj me, meni i danas najdražom Zoranovom pjesmom. Nisam razumio crtić, a još manje pjesmu, bio sam premali da bih shvatio što to prolazi kroz glavu vojniku koji odlazi na služenje vojnog roka, ali mi se pjesma ipak svidjela. Tridesetak godina kasnije tom ću pjesmom uspavljivati svoju djecu i dvoumiti se da li da ispustim stihove kojima pjesma završava (Potem bom samo tvoj heroj/za večne skupne čase/predpražnik, senca tvojga psa/potem bom obešalnik/kahla za otroke/kava v postelji/ljubimec za oba). Jer ti me stihovi uvijek iznova sasijeku, naročito kad ih Zoran onako polupankerski izviče na kraju pjesme, toj predivnoj i prebolnoj smjesi ljubavne ispovijesti i očaja.
Kada sam drugi put čuo Zorana (ili je možda to bilo treći put jer je moj otac volio njegovu Lidiju), bilo mi je šesnaest, možda sedamnaest godina. U Ljubljani se u to vrijeme po žurkama, radijskim stanicama pa i diskotekama puštala jugoslavenska pop glazba u rasponu od Plavog orkestra do Bajage, dok je Novi val bio tek dobro čuvana tajna koju smo polako iskopavali ispod ruševina nekadašnjeg svijeta. A onda je jedne večeri netko iznenada zapjevao Zarjavele trobente, pjesmu neobične ljepote i čudnovatog teksta (Želel je da sloni letijo/in jo zbudijo/Zarjavele trobente s svojo glasbo/da jo zbudijo, da jo zbudijo), pjesmu, koja me u trenutku opčinila.
Bila je to prva pjesma na slovenskom jeziku koju sam doživio kao svoju i koju sam mogao pijan urlati onako iz duše. Tada nisam znao da je tu pjesmu napisao Sarajlija Aljoša Buha, ali sam osjećao da ona dolazi iz mog svijeta. Bilo je to nešto slovensko, a moje, što je u ono vrijeme za mene bio potpuno novi osjećaj. Jer sve moje, a prije svega muzika, do tog je trenutka bilo na jeziku kojim ovo pišem. Na slovenskom je sve još zvučalo tuđe, sve su pjesme bile nečije. Niet su zvučali dobro, ali nisu mogli biti moji. Vlado Kreslin je zvučao genijalno, ali nije to bila muzika za šesnaestogodišnje čefure.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
