Franz Kafka, gradonačelnik otuđenja

Jedini je doista primjereni odnos spram klasika – njihova zloporaba. Jer, uobičajeno odnošenje prepuno divljenja nužno dezinficira one kvalitete koje su ih uvele u posvećeni status. A te su, u pravilu, imale neke prevratne sastavine da bi se s vremenom – i raznovrsnim korištenjem – prevratni element petrificirao i postao muzealno podoban.

Ovih se je dana (3. srpnja) navršilo 140 godina od rođenja Franza Kafke; ne samo njemački, nego i mnogi drugi mediji posvetili su obljetnici posebne priloge, a pojavila se je, u Pragu, dakako na Kafkinu trgu, i izložba o “Kafkinu svijetu” (pomalo kafkijanski, priredio ju je autor koji je kao fotograf dvadeset godina radio u policiji i pritom “dospio u mnoge paradoksalne situacije”).

Temeljna teza autorova – da je, naime, Kafka “najpoznatiji češki autor” – izazvala već brojne rasprave (jer on, svakako pripada i njemačkoj i židovskoj književnost). Riječju, enfant terrible evropske literature prošloga stoljeća “dostojno” je tretiran kao genuini klasik; to što se tako promiče ime nekoga tko je pisac malgré lui ne mijenja više puno na stvari – autor je ionako poodavno mrtav.

Navlastiti je problem s Kafkom bio otpočetka dvojak: literarni i biografijski. Pisac koji to, uglavnom, nije želio biti već je problem za sebe (dijelom iskazan naknadnim nezadovoljstvom zbog Brodova redigiranja Kafkinih, za života neobjavljenih tekstova – pri čemu se znalo zaboraviti da bez ovoga cionističkog ideologa bogočovjeka ti radovi nikada i ne bi bili znani).