Kad je početkom devedesetih postalo jasno da se sporadični okršaji u Hrvatskoj pretvaraju u baš stvarni rat, u tadašnjem je hrvatskom društvu krenula mobilizacija. Kad to kažem, ne mislim pri tom na mobilizaciju ljudstva: mislim na ukupnu mobilizaciju svega – svake pore života, od zdravstva, preko medija do kulture.
Nekako u to doba pojavila se u javnosti rečenica koja se isprva javljala sporadično, a potom sve učestalije. Ona je glasila: “treba nam film koji će reći istinu o Hrvatskoj”. Bila je to rečenica koja je obilježila idućih deset godina hrvatskog filma.
Onaj tko bi god tih godina rekao “treba nam film koji će reći istinu o Hrvatskoj” podrazumijevao je da taj film treba ispričati onu jednostavnu, formulaičnu istinu o ratu kakvim su ga tada poimali hrvatski građani. Mi smo žrtve. Oni su agresor. Nas se napada, mi ne radimo ništa. Na nas se puca, a mi smo nenaoružana nejač. Hrvatska se politika najednom dosjetila da bi joj trebao jedan takav film. Da bi joj takav film zgodno došao kao propagandno sredstvo. Bilo bi dobro da kod kuće bude gledan – ali, još bi k tomu bolje bilo da osvoji neku zlatnu palmu ili oskara. Da bude – kako se ono veli? – da: ambasador naše kulture u svijetu.
Tako su devedesetih Hrvati počeli snimati “filmove koji trebaju reći istinu o Hrvatskoj”. I napravili kolosalno sranje.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
