Svi jugoslovenski olimpijski snovi, svi naši košmari

Za nepunih mjesec dana u Sarajevu će se obilježiti jubilarna četrdeseta godišnjica Zimskih olimpijskih igara, održanih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koje su taj grad i infrastrukturno i u duhovnom smislu iz temelja transformirale. A na koncu je ta činjenica, da se radilo o olimpijskom gradu, barem malo pomogla Sarajevu u momentu kad se na njega sručio užas osam godina kasnije. Mnogo toga je u ovim našim postjugoslavenskim ratovima postalo jedinstveno po užasu, a između ostalog i ta činjenica da se upravo u olimpijskom gradu, k tome nevjerovatno brzo po okončavanju olimpijade, izravno ubije duh Olimpijskih igara. No, to jeste jedna velika, ali i sasvim druga tema u odnosu na glavnu temu. Jednako kao što u sasvim drugu temu spadaju i aktualni prijepori u samom Sarajevu oko toga treba li četrdesetu godišnjicu obilježiti koncertom Tonija Cetinskog ili je to ispod svakog nivoa. Kao da ionako mnogo toga nije ispod svakog nivoa posljednjih godina.

No, da se vratim onome što poznajemo pod skraćenicom ZOI-84. i kompletnoj strategiji posljednje decenije i po socijalističke Jugoslavije, koja je shvatila da joj organizacija masovnih sportskih događaja, i to ne samo svjetski relevantnih olimpijada, nego i puno marginalnijih Mediteranskih igara i Univerzijade, može donijeti i infrastrukturnu te duhovnu preobrazbu velikih gradova, ali i značajnu promjenu imidža.

Stvar je počela s organizacijom Mediteranskih igara 1979., čije je domaćinstvo dodijeljeno Splitu iz drugog pokušaja, nastavilo se sa Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984., potom sa Univerzijadom u Zagrebu 1987., da bi se planirano trebalo okončati održavanjem Ljetnih olimpijskih igara u Beogradu 1992., a ne bi bilo nimalo neočekivano da je, nakon što je završio na trećem mjestu, iza Barcelone i Pariza, Beograd dobio organizaciju neke od sljedećih olimpijada. I koliko god je u širu javnost ušlo ono mitološko vjerovanje Ivice Osima da bi osvajanjem Mundijala u Italiji 1990. spriječio rat, toliko nitko ni ne razmišlja o tome da bi on puno vjerovatnije bio spriječen da je Beograd dobio organizaciju umjesto Barcelone ’92. godine. Činjenicu što to nije postala općepoznata pretpostavka puno prije treba zahvaliti tome što organizacijski odbor nije imao svog Ivicu Osima, sa svim ideološkim preferencijama i životnim odabirima, nego što ona ne bi bila održiva. Svakako, ako ništa drugo, karijerni i životni put Gorana Milića, koji je operativno vodio kandidaturu Beograda, bio bi sasvim sigurno drugačiji od puta koji je od utopijske yutelovske faze, danas korištene kao psovke od strane hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, vodio do toga da postane pouzdani hadezeov kadar na HRT-u. A možda bi i Bogdan Bogdanović, kao jedan od ljudi iz odbora, dobio posljednju arhitektonsku priliku da realizira svoj stari plan i pred kraj života od Novog Beograda napravi Veneciju, tj. grad koji živi s vodom na kanalima, umjesto da završi život u bečkom egzilu. Što se Beograda tiče, od kandidature su ostali promotivni spot, dokumentarni film Kaje Sinđelić, “Granica snova” i šablonski logo na zidu ulice kojom se čovjek spušta prema posljednjim ostacima Savamale koju još nije pomeo megalomanski projekt ‘Beograda na vodi’.