Dejan Medaković, “purger” među srpskim intelektualcima

Svoj posljednji susret s piscem, povjesničarom umjetnosti i akademikom SANU Dejanom Medakovićem imao sam u subotu 14. juna 2008. Kod njega, u njegovu stanu, u Krunskoj 15. Tu smo se redovno sastajali još od oktobra 2006, kada sam i operativno počeo sa svojim beogradskim istraživanjima na temu “Raspad Jugoslavije”.

Gledam u svom rokovniku iz 2008. kada sam prije toga bio posljednji put kod Dejana. Bilo je to u subotu 17. maja 2008. U međuvremenu, Dejan se bio teško razbolio, morao je u bolnicu. Nagovijestio mi je da još neće dugo, da mu organizam ubrzano otkazuje, da se polako već oprašta sa svijetom. Svejedno, nastavili smo kovati neke velike planove. Prvo, da ćemo napokon od A do Ž pregledati sve njegove porodične albume (pa i tzv. “badijski album”, s fotografijama snimljenim za njegova četvorogodišnjeg školovanja, od 1933. do 1937, u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na otočiću Badiji kraj Korčule) i da ćemo, tijekom ljeta, napraviti izlet u Sremske Karlovce, gdje je on, Dejan, odmah nakon svoje badijske etape, od 1937. do 1941, pohađao višu gimnaziju, u čuvenoj sremskokarlovačkoj gimnaziji – zajedno sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom, Žikom Stojkovićem i ostalima.

Dio toga smo čak i ostvarili. Mislim na ovo prvo, razgledavanje “badijskog albuma” (i još nekih). Upravo na tom našem posljednjem susretu i razgovoru, 14. juna 2008, Dejan mi je ushićeno, pun zanosa i nostalgije, pokazivao te njegove (i njegovih badijskih profesora) prastare fotografije, nastale u njegovu najosjetljivijem, pubertetskom i ranom adolescentskom razdoblju, kad je imao između 12 i 16 godina. I stalno mi je ponavljao kako je on – tzv. “srpski nacionalist” (u vrijeme nastajanja Memoranduma SANU bio je generalni sekretar SANU i jedan od članova Komisije za izradu Memoranduma) – iznimno ponosan na svoj katolički odgoj. To jest, na odgoj koji je imao kod dalmatinskih fratara, na Badiji. Uz ostalo, rekao mi je (sve smo naše razgovore uredno snimali na diktafon):