Onih nekoliko rijetkih prilika, kad bi me kao dijete na par ljetnih dana odveli s Korčule u Kupare, kod dede i bake koji su bili vojna lica, bile su toliko upečatljive, da bi nekad i danas, kraj svih rajskih mjesta u kojima svakako živim, poput Mostara, Splita ili Korčule, na pitanje kako zamišljam raj, te slike iz Kupara bile odgovor. Hotel Pelegrin, s lila, odnosno ljubičastim namještajem, more, pučina, patke u Mlinima, lavanda, čempresi, plavetnilo neba, sve je tu izgledalo kao nacrtano iz dječje mašte.
I godinama kasnije, kad sam već bio svjestan činjenice značenja vojnog odmarališta, pa i toga kakav je zapravo svijet i imaginarij vojnika, nikako nisam mogao spojiti taj hedonistički ambijent s poštovanjem reda i stege koje je tim ljudima bilo prirodno. Jednako kao što mi je ostalo potpuno nejasno o čemu su, npr. mislili visoki oficiri tog posljednjeg ljeta u Kuparima, praktično znajući da će uskoro krenuti prema Dubrovniku? Jesu li bili tada svjesni da će to biti zadnje ljeto na tom mjestu? O tome bi vrijedilo napisati roman, o posljednjem ljetu u Kuparima.
Iskoristite veliku akciju na Velikim pričama, registrujte se i čitajte besplatno tokom uskršnjih i prvomajskih praznika.
Već imate nalog? Ulogujte se
