Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u kolumni “Jesi li video ovo?”
Ona je pretočena i u knjigu koju možete naći u svim knjižarama
***
Dragoljube, diko moja
Premda tvrdimo da smo različiti narodi, mi se često jednako zovemo. Osobito je u Bosni to pomiješano. Već i uzgredni pregled telefonskog imenika dovoljan je da shvatiš kako je više zajedničkih prezimena nego onih što pripadaju isključivo jednom narodu. Petrović je ponekad Milorad, ponekad Jozo, ponekad Sabiha, a i ja bih s ovim mojim prezimenom mogao biti bilo tko.
Kad razmišljamo o svome podrijetlu, mi volimo vjerovati kako smo zajedno sa svim našim precima, u neprekinutom nizu od postanka svijeta, takoreći od jednostaničnih organizama, bili ovo što smo danas, kako smo još kao amebe znali tko smo i što smo i kroz mnoge vijekove smo tvrdo ustrajali u tome, ali istina je naravno totalno drugačija. Dra-a-a-stično, kako bi u onoj staroj reklami rekao Đuro.
Naši su se identiteti mijenjali. Plemena su se dijelila. Neki su bili odvažni, skloni eksperimentirati, željni nečega novoga, pa su u prijelaznom roku potpisali za drugi klub, da se nogometno izrazim. Jedan dio Petrovića ili Tomića u nekom je trenutku izabrao moliti se drugome bogu. I nije to svaki put bila mučna i teška odluka, kako nacionalisti tvrde. Nova vjera nije nužno dolazila s nasiljem i suzama. Nije bilo ništa kukavno ni sramotno ni izdajnički ako bi nedjeljom počeo odlaziti u bogomolju na susjednom brdu. Nisu se didovi u grobovima zbog toga okretali jer su mrtvaci pod zemljom i inače dosta mirni i slabo se gibaju.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
