Najveći udio istine o ratu i revoluciji, sabijen u najmanjem prostoru: to su filmovi Žike Pavlovića. U njima je samo slika crno-bijela, sve je drugo nijansirano kao i sam život. Montirani proces u “Zasedi”, na kojemu egzaltirana publika viče “Tito – Staljin”, partizanski oficir koji sebi lažno pripisuje ubojstvo strašnog četnika, i završni čin, kad bahati oznaši bez provjere ubiju mladog skojevca a on im, izdišući, prezrivo kaže “I vi ste mi neka Revolucija”, nesumnjivo su slike rata kakav je bio – ne savršeni easterni Hajrudina Krvavca ni epovi Veljka Bulajića ili Stipe Delića, nego baš te, naturalističke slike genija iz Šapca realistično prikazuju smutno vrijeme.
Takva je i “Hajka”, a snagu oba filma svakako treba pripisati i Pavlovićevom odabiru dobrih predložaka, tekstovima Antonija Isakovića i Mihajla Lalića. Slične, mada manje snažne filmove, snimali su u nas samo Antun Vrdoljak i Bata Čengić.
Od 1953. godine Živojin Pavlović je pisao dnevnik. U prvih šest svezaka (2.500 stranica) zabilježio je skoro četiri desetljeća (1956–1993) svojih zapažanja, a zrenjaninska je Agora objavila i “Dnevnik 1994–1998”. To je možda najveći i najbolji dnevnički opus u cijeloj srpskoj povijesti. Pisan je akribično, ustrajno, čitko, pa iz njega, kao iz Krležine “Panorame” i “Dnevnika”, možemo proći cijelo razdoblje onako kako ga je on vidio. A Pavlović pritom, za razliku od Krleže, nije bio nimalo ideologiziran, pa u njegovim zapisima nema ketmana, skrivanja pravih misli, nema posmatranja događaja kroz ideološke naočale. Vidimo samo grčevito traganje za istinom, za prodorom u suštinu. Stoga u njegovim stavovima nema nasilne konzekventnosti. Dok mu, pedesetih i šezdesetih, Tito kotira kao parodija revolucionarnog sna, koncem osamdesetih njegovo će doba – sluteći goru nevolju – opisati kao “Periklovo razdoblje Južnih Slavena”.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
