U Splitu se nekoć proizvodilo zamalo sve, od japanki do prekooceanskih brodova, i ta me je činjenica kao dječaka ispunjavala ponosom. Okej, nisam baš plakao od ganuća zato što iz pogona jedne gradske tvornice izlazi rudimentarna ljetna obuća od brizgane plastike. No pogled na stotinjak ili više metara dugačke čelične grdosije projektirane da izdrže i najsurovije vremenske prilike na dalekim oceanima, uvijek me je ostavljao bez daha. Još i više od elegancije tih brodova oduševljavala me je spoznaja da su sve na njima smislili i izgradili domaći ljudi, ako ne baš moji prvi susjedi, a onda neke barbe (čike, stričeki, kako god želite) iz obližnjega kvarta.
I sam sam bio škversko dijete, othranjen na plaći iz brodogradilišta, pa sam često listao bogato ilustriranu monografiju tiskanu u prigodi nekog okruglog jubileja. Najviše od svih brodova fascinirao me je jedan putnički. Zvao se Rosa da Fonseca i izgrađen je 1962. godine po narudžbi brazilske tvrtke Companhia Nacional de Navegaçao Costeira Antarquia. Bio je dugačak 180 metara, deplasmana 10.451 tona, imao je dva bazena, plesnu dvoranu, restorane, noćne klubove, barove, butike, kapelicu, a prevozio je 540 putnika. Za moja dječačka shvaćanja, od toga luksuza veći nije bio ni zamisliv.
Na jednoj od paluba te neodoljive splitske ljepotice udane u Brazil lako sam mogao zamisliti najveće filmske zvijezde toga vremena. Dvije godine nakon porinuća Rose da Fonsece, Philippe de Broca snimio je „Čovjeka iz Rija”, s Jean-Paulom Belmondom i Françoise Dorléac u glavnim ulogama. Prvi put sam ga gledao u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole i iskreno se čudio kako, pobogu, nijedan kadar toga filma s radnjom na širokome potezu od Francuske do Brazila nije snimljen na tome veličanstvenom kruzeru.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
