Priču o odnosu ćudoređa i turizma vrijedi otpočeti jednom književnom scenom. To je scena iz romana “Picukare” dalmatinskog međuratnog pisca Đure Vilovića.
Zlosretni Đuro Vilović utisnuo se u povijest hrvatske i srpske kulture – nažalost – više svojim nepametnim političkim odabirima nego svojom književnošću. Bivši katolički svećenik koji je postao antiklerikalac, integralni Jugoslaven koji nije volio komuniste, Vilović je fatalno usmjerio svoj život kad se 1943. talijanskim vojnim avionom prebacio u četnički štab kod Draže Mihailovića. Učinio je to premda su mu braća iz rodnih Brela već bili u partizanima i premda je u Splitu od 1941. do 1943. mogao dnevno svjedočiti bliskoj suradnji četnika i talijanskih fašista.
Ta glupa i politički zazorna odluka koštala je Vilovića robije, koštala ga je poslijeratnih građanskih prava i duševnog zdravlja. Ali – koštala je i njegovu književnost. Iz hrvatske književnosti Vilović je nakon 1945. odstranjen kao špatulom, u srpsku se nikad nije usadio, daljnji mu je književni rad zabranjen, a već napisane knjige nisu izlazile. Jedna od takvih je i ona s kojom počinjem tekst – “Picukare”. Ta kronika života u zaostalom podbiokovskom selu tridesetih godina ostala je za piscem u rukopisu i objavljena je tek dugo nakon njegove smrti, 2010. Tek tada je hrvatska javnost – uključujući mene – saznala da je jedini hrvatski vijećnik zasjedanja u selu Ba bio zapravo – dobar pisac.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
