Novi Stari grad i najnoviji Stari most

Kad bi me sada ili u bilo koje doba dana i noći netko upitao što je to ironija sudbine, odgovorio bih mu da ona živi u Mostaru u srcu Starog grada i u činjenici da je UNESCO uvrstio Stari most i čitavu gradsku jezgru na popis svjetske kulturne baštine, tek nakon što su oni kompletno iznova izgrađeni. To se dogodilo poslije temeljitog rušenja kompletnog Starog grada i samog Starog mosta, prije točno dvadeset godina, odnosno u julu 2014. godine.

A sam Stari most, srušen je nakon upornog granatiranja od strane HVO-a, 9. novembra 1993. godine, kao posljednji gradski most koji je u tom času premošćavao Neretvu. Budući da je prije njega, sve ostale gradske mostove srušila JNA, nešto manje od godinu i po dana prije toga. Tako da smo mi u Mostaru vjerovatno jedinstven primjer grada kopije pod strogom konzervatorskom zaštitom. Autentične kopije i možda nikad ljepše kopije, budući da Stari most i Stari grad nisu izgledali nikad ovako lijepo, osim u prvih par desetljeća nakon gradnje. Ali ipak kopije. Svijet je na taj način, ako već nije oprao vlastitu savjest zbog svega što je dopustio da se dogodi u Bosni i Hercegovini i u Mostaru u ratu, mogao reći, evo ne samo da smo pomogli obnovu Starog mosta, nego smo mu i dali značaj u svjetskim razmjerima kojeg nikad prije nije imao.

To što je UNESCO-ova zaštita samo ugledna etiketa, iza koje ne stoji nikakva stvarna zaštita i što barem na ovim prostorima imamo puno primjera u kojima ta zaštita nije imala nikakvog efekta, počevši od Splita, preko Trogira i Dubrovnika, pa sve do Mostara, u kojima se profit od turizma uspostavio kao vrhovno božanstvo, svakako bitnije od očuvanja zaštićenih povijesnih cjelina i kulturne baštine, nije toliko bitna stvar za ovu priču.

Ovaj tekst pišem u sedmici u kojoj se obilježava dvadeseta godišnjica otvaranja iznova izgrađenog Starog mosta, u čijoj obnovi je sudjelovao čitav svijet, ali koja je jednostavno za svjetsku, ali i manje upoznatu, regionalnu javnost, pričala priču o pomirenju, premošćavanju, simbolici Starog mosta u novom Mostaru, genijalnosti neimara Hajrudina, povezivanju nacija, religija, obala i strana grada, koja zapravo ne odgovara istini i stvarnom stanju u Mostaru.