Jedne davne leskovačke zime nepoznati lupež poharao mi je vojničku kasetu. Maznuo je sve moje čiste gaće i košulje profinjene sivomaslinaste boje, dva žuta ručnika, pjenu za brijanje i losion, pastu za zube, čak i staru, raščupanu četkicu, skoro sve. Poslije njegova pohoda, u metalnom ormariću ostalo je tek nekoliko knjiga od kojih je, pretpostavljam, utekao kao grešna duša od tamjana. Nikada nisam saznao tko me je opljačkao, ali danas, s mudrošću i zrelošću ozbiljnih godina, mislim da znam o kome se radilo. Mogao bih se kladiti da se radilo o mom sunarodnjaku i da je on danas istaknuti član Hrvatske demokratske zajednice. Samo članovi te partije su u stanju pokrasti sve što im se nađe na putu, čak i tuđu, ofucanu četkicu za zube. Jedino što ne bi ni štapom dodirnuli jesu knjige.
Prezir prema pisanoj riječi nije, međutim, svojstvo što ga samo oni predano njeguju. Na hrvatskoj političkoj sceni općenito bismo svijećom trebali tražiti osobu koja čita. Neki vele da je takav Zoran Milanović. Možda i jest, možda on zaista rado i često poseže za literaturom, ali od toga ni on ni mi nemamo nikakve koristi, jer kad se sve to prožvakano štivo zavrti u centrifugi njegova osebujna temperamenta, dobijemo kašu nasumičnih misli koje na okupu drži tek nekontrolirani bijes. Utoliko se i ne treba čuditi što pristojni građani, oni koji vjeruju u moć znanja, žive u čvrstom uvjerenju kako bi nam bilo bolje da nad nama vladaju ljudi koji se knjiga ne plaše, nego ih, dapače, s velikom strašću uzimaju u ruke. Bi li zaista?
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
