Nikšićani već dugo s ponosom rodnom gradu lijepe slogan: „Grad čelika i piva“. Ako ćemo da budemo iskreni, osim čelika i piva, jedno vrijeme je tamo cvjetao i kriminal. Da se ne lažemo, Nikšić je i grad dobre poezije, ali obično one sjetne, jesenjinovskog prizvuka.
U Nikšiću je rođen i Milo Đukanović, ali ako uzmemo u obzir razvoj, odnosno propadanje grada u poslednjih 30 godina, Mila nije nosila prevelika želja da Nikšić makar sačuva, kad ga već nije preporodio. Grad je nekoliko decenija bio simbol propasti industrije. Velike oronule fabrike i veliko ali dostojanstveno siromaštvo.
Vijest da je Nikšić odabran da bude „evropska prijestonica kulture za 2030. godinu“ žestoko je odjeknula prije par dana. Mnogo je razloga za to. Čudo kako to da Nikšić iz kog se iseljavaju mladi jer nema posla, grad koji ide nizbrdo, kako to da baš taj grad baš sad pokaže živost i napravi kopernikanski obrt? Očigledno da tamo „ima nešto“, spava neka klica prosperiteta, impuls, žar koji je bilo potrebno samo malo da se raspiri.
Pitanje svih pitanja je zašto se najviše ljudi u Crnoj Gori čude toj nagradi i šansi, više nego ovi iz Evrope koji su je dali?! To je paradoks, prije svega politički, koji mnogo govori o Crnoj Gori, pa i onome što će biti. Nekima je krivo što je Nikšić izabran za prijestonicu kulture, i to evropsku prijestonicu kulture, a na čelu grada je Marko Kovačević, otvoreni Srbin iz prosrpske partije koju protivnici nazivaju četničkom.
Još od kad je Marko Kovačević izabran 2021. godine za gradonačelnika Nikšića, nametnut je apokaliptičan narativ. Očekivalo se da će brzo biti smijenjen, da će upropastiti grad i da ništa neće dugo trajati. Međutim Kovačević je izgurao mandat. Fino se snašao. I ne samo to, i na narednim izborima Marko Kovačević je opet pobijedio i po drugi put postao gradonačelnik.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
