Odavno smo svjesni da je smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt milijuna tek statistika. Tragedijom, međutim, ponekad biva i iznenadna, neočekivana smrt stotina pa i tisuća ljudi, ali nikada višegodišnje svakodnevno masovno ubijanje. Jedanaesti je septembar zato tragedija, dok se milijuni žrtava dugogodišnjeg američkog rata protiv terora još prebrojavaju. Tragedija je i sedmi oktobar, ali ne i ono što se događalo nakon njega.
Dvadeset četvrtog februara dvadeset i druge užasnuti smo gledali početak kraja svijeta, a danas nas voditelji TV Dnevnika, kao da nas obavještavaju kako naša reprezentacija gubi u poluvremenu, svako toliko obavijeste da je od početka rata u Ukrajini život izgubilo toliko i toliko stotina tisuća ruskih, a toliko i toliko ukrajinskih vojnika.
I dok žrtve tragedija ostaju u našim srcima, statistika vrlo brzo dosadi. Masovno umiranje Ukrajinaca, kao i ono Palestinaca, Iračana, Afganistanaca ili Sirijaca, u protekle je tri godine mnogima naprosto dosadilo. Teško je tri godine i jednog čovjeka sažalijevati, a kamoli tisuće ljudi pa je donekle razumljivo što smo se onomad zavijali u žuto plave zastave i slali novac u Ukrajinu, a danas umjesto o Buči ili Mariupolju govorimo o dobrim automobilima sa ukrajinskim tablicama.
„Zašto se Ukrajinci u onim svojim bijesnim autima voze besplatno našim cestama?” nedavno me netko vrlo ozbiljno upitao, a ja sam samo slegnuo ramenima.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se