Da Hrvatska još uvijek ponekad i u ponečemu može iznenaditi, svjedoči događaj koji se zbio ovih dana, uz početak nove akademske godine, kada je Rajko Grlić dobio počasni doktorat na riječkom sveučilištu, održavši potom antologijski govor koji će jednog dana sigurno ući u historiografske sinteze Hrvatske s početka 21. stoljeća.

Istina je da se Rijeka svih ovih, sad već skoro trideset i pet godina, percipira kao neki izdvojeni prostor u zemlji, skoro pa kao “corpus separatum”, kakvom se službeno nazivala u Hrvatsko-Ugarskoj nagodbi iz 1868. godine. Razlog je to činjenice da je to praktično jedini grad u Hrvatskoj u kojem bivši SKH, tj. njegova nasljednica Socijaldemokratska partija, nikad nije izgubila vlast i da je sukladno takvoj društvenoj atmosferi broj odlazaka drugih nacija, prije svega Srba, nakon 1991. bio manje izražen, a samim tim je i nacionalizam koji jeste dominantni društveni narativ čitavo ovo vrijeme bio manje prisutan.

To, naravno ne znači kako ga uopće nema i kako kratkotrajni mandat Olivera Frljića na čelu riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca nije ogolio stvarnost i izvukao na površinu sve ono što se skrivalo duboko ispod nje. Ali stoji činjenica da je u Rijeci svih ovih desetljeća normalno i svakodnevno sve ono što se smatra građanskom hrabrošću u ostala tri velika grada u zemlji, Zagrebu, Splitu i Osijeku.