Zašto nam treba Kaos

Celestis

Vjerovatno svi imamo neki odnos prema antičkim mitovima, prema njenim akterima, bili oni bogovi ili heroji. Upoznavali smo ih kroz epske pjesme, kroz ilustracije, kroz prepričane mitove, pa možda i kroz animirane ili igrane ekranizacije. Samim tim, svako od nas zna makar ponešto, svako je čuo za Tezeja, Orfeja, Odiseja ili Ahila. Iako te likove poznajemo od ranog djetinjstva, kako bismo ih nacrtali?

Ili, ako nismo vični crtanju, kako bismo ih opisali? Ne može kao Bred Pita iz lošeg (užasnog!) filma Troja koji je režirao Volfgang Petersen. Probajte, razmislite, opišite ga. Duga ili kratka kosa? Koja mu je boja očiju? U redu, mišićav je i sposoban, veliki ratnik takav i mora biti. Koje oružje nosi? U šta je obučen? Ne očajavajte ako niste baš sigurni jer ste tu na istoj ravni sa bilo kojim stvarnim likom iz doba Antike.

Usmena istorija, kao i antička epika, predstavljaju zanimljiv fenomen. Prenoseći se od usta do usta, od pjevača do pjevača, kroz sve te kanale  slivale su se ka nama te “Najljepše priče klasične starine”.

Tako se i zvao srpskohrvatski prevod trotomnog izdanja Gustava Švaba putem kojeg sam se i ja prvi put susreo sa junacima mitova. Bilo da se radi o stvarnim ili fiktivnim događajima, pripovjedači i pjevači, i poznati kao što je Homer i oni izgubljeni u ambisima vremena, ostavili su dio sebe i svog doba u stihovima, mijenjajući ih dok su ih prenosili ka novim generacijama.

Na arheološkim nalazištima, na grnčariji i nekim pisanim ostacima prepoznajemo različitog Ahila iz različitih doba. Mit o Troji u osnovi se ne mijenja, ali mijenjaju se svi detalji, svi ukrasi, čak i oni minorni, kao što su oblik sandale ratnika ili dužina njegovog koplja. I to je sasvim prirodno.