Naime, Hrvati ne vole knjige

Vjerojatno ste čuli, Hrvatska je vrlo uspješna, neobično napredna, iznimno razvijena članica Europske unije. Mi smjelo koračamo naprijed i u širinu, propinjemo se visoko, svakim danom sve više. Nama je nebo granica, ali neće zadugo biti, jer ne mislimo stati, uhvatili smo zalet i neumorno nastavljamo. Prava je šteta što još uvijek nismo utemeljili vlastiti svemirski program, iako je i takvih planova svojedobno bilo: prije desetak godina razmišljalo se o pretvorbi Udbine u Lici u neku vrstu hrvatske verzije Cape Canaverala ili Bajkonura. Sve naše brojke imaju uzlazan trend, nezadrživo rastemo, a napredak je toliko sveobuhvatan da bi nam uskoro mogla početi rasti i ona stvar. Toliko nam je dobro.

Samo na jednome polju uporno podbacujemo. Svaki novi dan gori je od prethodnoga, što nam se jučer činilo posramljujuće malešnim i jadnim, već sutra će nam se činiti nedostižnim. Naime, Hrvati ne vole knjige. Čim opazi slova na gomili, naš čovjek pretrne od užasa, oblije ga ledeni znoj, srce mu se uzlupa u nepravilnom ritmu kao da mu po grudima tuče veliki makedonski bubnjar armenskog porijekla Garabet Tavitjan. Kad je onomad u modi bilo razbijanje ćiriličnih ploča na zgradama jedinica lokalne samouprave, u javnosti se stekao pogrešan dojam da dio građana ima nešto protiv manjinskog pisma. Okej, bilo je i toga, ali malo, sasvim malo. Ključno je, međutim, shvatiti kako su naši ljudi iskoristili trenutak za obračun sa slovima općenito, a ćirilićni znakovi bili su im tek lagana, nebranjena meta.

Naravno, sumorne brojke o (ne)čitanosti lijepe književnosti izvorište su naših dubokih frustracija. S njima se ne možemo pomiriti i silno se trudimo preokrenuti situaciju. Ne tako davno izradili smo i opsežnu Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, ali ona je, nažalost, potpuno promašila svoju svrhu i smisao. Kako i ne bi kad je nisu pročitali oni kojima najviše treba – naime, ljudi koji ne čitaju. Možda bi bilo više sreće da je taj strateški dokument dopadljivo ekraniziran, pa da tu gustu, neprohodnu šikaru riječi prati i nekakva slika, naravno, pokretna. Dramu nečitanja možda je teško pretvoriti u akcijski film, ali bi vrijedilo pokušati. Konačno, ako u njoj nema štofa za pirotehnički spektakl, od toga se materijala valjda može skrojiti napeti triler s elementima komedije.