Istarske priče Slavenke Drakulić: Ostarjela ljepotica

Već sam bila obuzeta njenim vrtom s pogledom, već sam se ponašala kao da mi pripada, a da još nisam ni ušla u tu kuću.

Bila je velika, na dva kata, poput seoske škole ili doma kulture. Ili nečijeg zapuštenog ljetnikovca, što je i bila ali to ćemo saznati puno kasnije. Svakako je bila veća od ostalih u mjestu. S bijelim baroknim portalom koji se isticao na oronuloj fasadi boje izblijedjele cigle, bila je elegantna poput ostarjele ljepotice, kao što i pristoji kući sagrađenoj 18. stoljeću. Onako izdvojena iz mjesta i ograđena zidom, bila je drugačija, posebna.

Stari susjed iz mjesta, ponudio se da nam je pokaže iznutra. Ponio je teški starinski ključ kojim je moj muž otključao velika ulazna vrata. Unutra je bilo mračno i vonjalo je na ustajali zrak i vlagu. Nije izgledalo kao da tu netko boravi makar i privremeno, iako sam znala da vlasnici svakog ljeta stanuju u njoj barem mjesec dana. U svjetlosti slabe, gole žarulje koja je na žici visila sa stropa, našli smo se sve troje u ulaznom holu popločenom velikim kamenim pločama, u dnu kojeg su bile stepenice. S lijeve strane bilo je skladište s podom od nabijene zemlje, jednako mračno jer je svjetlost dopirala samo kroz omanji prozor s rešetkama. S desne strane bila je isto toliko velika prostorija s betonskim podom i jednakim prozorom osiguranim rešetkama. Vrata su se izvana zatvarala lokotom. Ranije je to bila vjerojatno soba za poslugu, koja je u II. svjetskom ratu poslužila kao zatvor, najprije talijanski pa jugoslavenski – objasnio je susjed nasmijavši se, kao da je riječ o dobroj šali. Ostaci dva viseća kreveta još su se vidjeli na zidu. Odatle je kuća i dobila ime kazerma, kako u Istri i Kastavštini nazivaju kasarnu ili vojarnu, jer su se u njoj u toku rata izmjenjivali vojnici i žandari raznih vlasti. Prostorije za stanovanje bile su na katu, jer kao i u svim takvim kućama u obližnjoj Toscani ili Provansi, podruma nije bilo. Kuće iz 18. stoljeća na jugu Europe građene su na zemlji bez temelja. Zbog toga je prizemlje služilo kao spremište, a živjelo se na prvom katu.

Bilo mi je neobično da kuća izvana zaista izgleda puno veća nego iznutra. I tu smo rečenicu kasnije ponavljali posjetiteljima, kao da je opravdavamo za njenu veličinu. Na katu je bila kuhinja s kamenim ognjištem gdje se kuhalo na otvorenoj vatri, zimi jedinim izvorom topline u kući. U nju se ulazilo iz “malog salona” – o kojem smo saznali također kasnije, iz literature, jer prostorija ničim osim veličinom nije podsjećala na tu pretencioznu riječ. Iako, bilo je lako zamisliti sofu presvučenu baršunom smještenu između dva prozora, nekoliko tapeciranih stolica, komodu s posuđem i niski stolić na kojem se servira poslijepodnevni napitak, možda medovina ili bijelo vino ili što su već tada pili u ovom dijelu svijeta. Sve su prostorije u kući bile velike, to jest kuhinja i tri spavaće sobe, dok je prostor salona na drugom katu netko pregradio tako da dobije još jednu, manju. I bile su podjednako propale. Sa zidovima koji su posljednji puta bili ofarbani negdje pedesetih – dalo se to prepoznati po uzorku nanesenom gumenim valjkom, s trulim drvenim podovima i nesigurnim drvenim stepenicama koje škripe i tresu se pod nogama. Kako su naši prethodnici mogli ljetovati u ovako oronulim prostorijama?

Bivši su vlasnici u njoj držali nekoliko kreveta, stol i rasklimane stolice. Sve su te stvari bile trošne a kuća je za njima ostala pusta kao da ustvari i nije bila njihova, nego im je bio dozvoljen tek povremeni boravak u njoj. Kad su iselili, za sobom su, osim trulog namještaja koji je završio na smetlištu, ostavili samo par starih, neupotrebljivih stvari. Takvih da sam pomislila da ni nisu pripadale njima, nego onima prije njih, nekim još ranijim vlasnicima koji ovako pokazuju da su i oni nekada bili dio te kuće, stanovali u njoj: dvije male željezne pegle, jedan limeni tanjur ukrašen arapskim pismom i jedan isti takav lonac sa ručkom, za kuhanje na ognjištu. Zašto su ih, zaista, prošli vlasnici tamo ostavili? Struje je bilo, sigurno više nisu peglali tim peglama niti kuhali u loncu nad ognjištem. Mora da su te kućanske predmete i sami zatekli i sačuvali, a onda ostavili i nama jer već pripadaju kući, a ne vlasnicima. Nešto poput starosjedilačkog prava predmeta, ako tako što postoji. Ali kome su pripadali, ako ne ovima koji su iselili?

Vlasnički trag, prelaženje dvije željezne pegle iz generacije na generaciju, ne da se pratiti do samog početka gradnje jer je mjesni arhiv izgorio pa su zadnji podaci u njemu stari otprilike stotinjak godina. Mi smo je preuzeli od dvije sestre, od kojih je jedna bila još živa a drugu je naslijedio sin. Prije toga je, kažu, u kući stanovao svećenik. Ipak, u lokalnom smo časopisu pronašli jedan znanstveni rad o kućama u ovom kraju, koji je opisuje u detalje i navodi da je izgrađena kao kuća za odmor nekog venecijanskog vlastelina. Njegova je obitelj kočijama putovala dva, možda tri dana da bi ovdje provela ljeto na vrhu brežuljka. Zašto baš ovog brežuljka?

I već vidim scenu: kočije u koje su upregnuta dva konja stižu na vrh, prolaze kroz kameni luk i gradska vrata (u međuvremenu srušena) i preko puta ulaza u crkvu Svetog Jurja zaustavljaju se pred dvorišnim vratima. Konji frču, umorni su. Kočijaš pomaže sluškinji obitelji da iskrca stvari. Vlasnik, gospodin čije ime ne znamo, skida periku. Lice mu je obliveno znojem, dan je ljetni, vruć. Ali ovdje se barem može disati. Kroz otvorena dvorišna vrata ili portun do njega dopire povjetarac i on ga udiše duboko, zatvorenih očiju. Kako je dobar ovaj zrak, misli, prisjećajući se zagušljivog, teškog zraka koji nepomično visi iznad venecijanskih kanala. No gospodin ne obraća pažnju na veličanstven pogled koji se pruža iz vrta.

Ovo sve treba srušiti iznutra, rekao je moj muž kad smo izašli i vratili ključ Carlettu. Ali po njegovom sam tonu shvatila da se, kao i ja, u njoj već osjeća kod svoje kuće.

Za par mjeseci su stigli majstori. Njihov je zadatak bio da izbace tragove prošlih života nataloženih u natrulim daskama poda, crvljivim gredama i naslagama boje na zidovima koji se ljušte. I ona četiri predmeta završila su na hrpi smeća, ali ja sam ih usprkos njegovim protestima vratila natrag u kuću, kao poruku iz prošlosti. I sama je kuća pripadala prošlosti, ne samo zbog starosti nego zbog načina gdje i kako je sagrađena. Svrha preuređenja bila je da je prilagodimo svojim potrebama. Ali za preuređivati staru kuću potrebno je shvatiti kako funkcionira. Prije svega, ništa se nije dalo promijeniti u veličini niti rasporedu prostorija, jedino u njihovoj namjeni. To smo promijenili i kuhinja se s prvog kata preselila u prizemno spremište i dobila vrata na stražnje dvorište odakle je ulazila svjetlost. U drugom je “zatvorskom” dijelu ostala ostava sa starim vratima i lokotom.

Ali nismo razumjeli dvije stvari: zašto je kuća okrenuta istok–zapad odnosno bokom prema dolini i prekrasnom pogledu? I zašto je sagrađena tako da je svih osam prozora samo na fasadnoj strani koja gleda prema istoku odnosno na vrt? Dodatna četiri prema zapadnoj i južnoj strani otvorena su, rekli su nam majstori, u posljednjih stotinjak godina. Očito, kuća je bila sagrađena “krivo”, nitko danas na tom mjestu ne bi je sagradio tako. Danas bi njena fasada bila okrenuta prema nebu i dolini. Nije li to čudno? Je li moguće da je neveliki stepenasti vrt uređen prema baroknim pravilima s uredno oblikovanom živicom, dok je ono najvažnije, veličanstveni pogled, ostalo zanemareno?

Trebalo je provesti u njoj neko vrijeme da bismo razumjeli o čemu se radi.

Već smo nakon prvog ljeta riješili zagonetku tako sagrađene kuće. Doduše, trebalo nam je vremena da uočimo kako se svakoga dana oko podne iz doline uz rijeku prema kući diže povjetarac koji se prvo prošeta padinom ispod vrta a zatim se penje u vrt i tu se zadržava, poigrava se u krošnjama, blago dotiče znojno tijelo i osvježava ga. Povjetarac ljeti čini da čovjek u tom vrtu, i samo u njemu, može disati punim plućima. Ulazi i u kuću ako ga pustite, ako rastvorite tamnozelene rebraste škure ili grilje kojima je posao da unutrašnjost čuvaju u polumraku i brane od vrućine. Te se škure, međutim, otvaraju samo noću kada je povjetarac već davno zamro. Jer on napušta vrt oko sedam navečer, kao da bježi prije sumraka.

Venecijanac je kuću sagradio na tom mjestu prvenstveno zbog zraka, kojeg mu je ljeti nedostajalo u zagušljivom gradu, to je bila tajna – taj povjetarac koji je godio njegovim slabim plućima i kašlju i razblažuje vrućinu koja ga je pratila cijelim putem od lagune. Pogled, tada, nije bio nešto na što su ljudi obraćali pažnju, uređenje vrta im je bilo važnije.

U vrtu na koji gleda licem, nekako istovremeno kada je sagrađena kuća, bila su posađena tri stabla koja i danas daju ogromnu sjenu koja kuću štiti od sunca. Sunčevo svjetlo je ljeti dopiralo samo s te strane, i to kroz guste krošnje oraha i ladonje, kako je zovu u Istri. To znači da se kamena kuća nije stigla ugrijati i da je unutrašnjost bila ugodno svježa cijelog dana.

Ali netko je u tom nizu vlasnika davno prije nas pomislio kao i mi da su ovi prethodni u tome pogriješili pa su krenuli ispravili njihovu “pogrešku”. Prije otprilike stotinu godina otvorili su prozore na fasadi na zapadnoj strani i tako pustili više svjetla u spavaće sobe, ali i popodnevnu vrućinu. Kuća je još uvijek bila ugodna, ali sada samo u prizemlju. Škure na novim prozorima na prvom i drugom katu morale su cijelo popodne biti čvrsto zatvorene, kao i stakla, inače se noću ne bi u sobama moglo spavati. Još je gore bilo s prozorima na uskoj fasadi prema jugu. Dok su prvim vlasnicima bile važne vremenske prilike jer su, željni svježeg zraka, bježali od zapare – novi su vlasnici, oduševljeni pejzažem i pogledom na jug, odlučili otvoriti kuću prema pogledu. Nisu se pitali zašto na toj strani nema prozora ali vjerojatno su već s prvom jačom kišom shvatili što su napravili. Naime, nove su prozore mogli držati otvorenima samo po lijepom vremenu, i to kada nije prevruće, dakle u proljeće. Čim bi počelo puhati jugo i nagomilali se kišni oblaci, trebalo ih je zatvoriti jer je inače vjetar unosio kišu ravno u kuću. Ljeti su te prozore, kao i one na zapadu, morali držati zatvorene. Nakon tog zahvata kuća je postala šupljikava, probušena, ostavljena na milost vrućini, vjetru i vodi. Šteta koju su nanijeli vlasnici koje nije zanimalo kako kuća funkcionira nije se dala više popraviti. I tako je prije trideset godina dočekala nas, oronula i manjkava, ali ipak veličanstvena.

Živimo u njoj, znajući da nismo prvi niti posljednji. Pazimo što joj radimo, da na već postojeće pogreške ne dodamo nove. Tu i tamo one dvije pegle, lonac i tanjur podsjete nas da kuću zapravo ne posjedujemo, samo je privremeno koristimo. Da jedna takva kuća nije ustvari ničije vlasništvo, da ima svoj život koji nije posve neovisan od našega, o čemu svjedoče nesretni prozori, ali ipak dovoljno svoj i duži od našeg, da se nastojimo ponašati kao gosti zahvalni za gostoprimstvo. Evo, fasada joj je već bila sva ispucana i počeli su otpadati komadi žbuke podbuhli od vlage. Odlučili smo da je vrijeme za novu. Osjećam se odgovornim prema kući, rekao je moj muž, pa je za 250. rođendan dobila novo ruho boje zrele naranče.

Prošlu smo zimu prvi puta proveli u kući, namijenjenoj ljetovanju. Bilo je teško ugrijati kuću debelih kamenih zidova, ljeti ugodno hladna kuhinja, zimi nikada nije dovoljno topla. Ni na gola stabla nisam bila navikla, ni na sivilo pejzaža omotanog maglom. Jednog zimskog jutra opazila sam sjenu na suncem obasjanoj fasadi. Bila je to crna sjena golog drveta, jednog od ona tri njena vršnjaka. Učinilo mi se da se nečija ogromna ruka dugih prstiju pruža prema kući da je uzme. Zar već, pomislila sam.