Znam da zvuči pretenciozno preko svake mjere i da me mnogi neće shvatiti ozbiljno, ali Stipe Šuvar je praktično jedini čovjek iz političkog života socijalističke Jugoslavije, uz Josipa Broza Tita, koji je danas jednako ozloglašen među svojim Hrvatima, kao i među Srbima. Naravno, s tom bitnom razlikom što i dalje postoji solidan postotak građana koji u Tita gledaju kao u polubožanstvo, dok u vezi sa Šuvarom postoji to neko bazično poštovanje, ali opet kod marginalnog broja ljudi.
Nije stoga ni slučajno što je sam Šuvar najavljivao u više privatnih razgovora, ali i u ponekom javnom istupu, da će napisati autobiografiju s naslovom ‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi’. Ali to nažalost nije stigao napraviti, budući da je iznenada preminuo prije točno dvadeset godina, točnije 29. lipnja 2004. godine, tek par mjeseci nakon 68. rođendana.
Kad danas, s tolikim protokom vremena, koje je društveno sjećanje na Šuvara učinilo donekle pozitivnijim, pokušavam proniknuti u pitanje je li i njemu doista karakter bio sudbina, odgovor na to pitanje bi bio potvrdan. Jer Stipe Šuvar je u rukama imao sve predispozicije da postane simbol nacionalnog pokreta.
Em je bio iz hardcore hrvatske Imotske krajine, em je kao socijalistički ministar kulture značajno sudjelovao i u pokretanju ideje oko Mediteranskih igara u Splitu, omogućio u tom gradu izgradnju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, de facto izgradio novu Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku u Zagrebu i otvorio Mimaru i Klovićeve dvore u tom gradu, a na koncu je imao i taj moment otpora Slobodanu Miloševiću i činjenicu da su jedno vrijeme navijači skandirali njegovo ime na stadionima.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
