Znam da zvuči pretenciozno preko svake mjere i da me mnogi neće shvatiti ozbiljno, ali Stipe Šuvar je praktično jedini čovjek iz političkog života socijalističke Jugoslavije, uz Josipa Broza Tita, koji je danas jednako ozloglašen među svojim Hrvatima, kao i među Srbima. Naravno, s tom bitnom razlikom što i dalje postoji solidan postotak građana koji u Tita gledaju kao u polubožanstvo, dok u vezi sa Šuvarom postoji to neko bazično poštovanje, ali opet kod marginalnog broja ljudi.
Nije stoga ni slučajno što je sam Šuvar najavljivao u više privatnih razgovora, ali i u ponekom javnom istupu, da će napisati autobiografiju s naslovom ‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi’. Ali to nažalost nije stigao napraviti, budući da je iznenada preminuo prije točno dvadeset godina, točnije 29. lipnja 2004. godine, tek par mjeseci nakon 68. rođendana.
Kad danas, s tolikim protokom vremena, koje je društveno sjećanje na Šuvara učinilo donekle pozitivnijim, pokušavam proniknuti u pitanje je li i njemu doista karakter bio sudbina, odgovor na to pitanje bi bio potvrdan. Jer Stipe Šuvar je u rukama imao sve predispozicije da postane simbol nacionalnog pokreta.
Em je bio iz hardcore hrvatske Imotske krajine, em je kao socijalistički ministar kulture značajno sudjelovao i u pokretanju ideje oko Mediteranskih igara u Splitu, omogućio u tom gradu izgradnju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, de facto izgradio novu Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku u Zagrebu i otvorio Mimaru i Klovićeve dvore u tom gradu, a na koncu je imao i taj moment otpora Slobodanu Miloševiću i činjenicu da su jedno vrijeme navijači skandirali njegovo ime na stadionima.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
