Ako postoji nešto što nas obilježava trajnije od bilo čega simbolički naizgled bitnijeg i nečega što nas više u klasnom smislu izjednačava od bilo koje marksističke teorije ili komunističke partije, to su škrinje sa sladoledom koje izniknu po asfaltu gradova početkom šestog mjeseca i dobuju na njima negdje do kraja desetog, kad se ponuda prorijedi, škrinja izgubi redovnu distribuciju i kad samo najuporniji ljeto-nostalgičari još ‘krckaju sledovanje leta’, kako je pjevao Balašević.
No, daleko smo još od desetog mjeseca, njegovih melankolija i nevoljkog suočavanja s povratkom u radni i životni ritam i odlaskom još jedne sezone bezbrižnosti. Jer tek je šesti mjesec, prvi u kojem kreću paklene vrućine, koji obećava skori dolazak godišnjeg, možda poneku ljetnu avanturu, puno dokolice, kupanja i čitanja, dok se djeci školske dobi otvara čitav jedan paralelni svemir beskrajnog ljeta u igri i bez obaveza. I svi, ali apsolutni svi, bez obzira koje dobi, materijalnog statusa, pristupa životu ili ideologije bili, osjetimo isti ushit kad vidimo prve škrinje uz zidove ulica, s obaveznim suncobranima iznad njih. I baš svi zapamtimo taj prvi sladoled u sezoni, kao i nove okuse i cijene koji su došli u odnosu na prošlu sezonu.
Kasnije, kad taj sladoled postane svakodnevna rutina, više uopće i ne primjećujemo što sve spada u ritual kupnje sladoleda, niti to kako ga mahinalno, mehanički otvaramo, a još manje kako tko od prolaznika jede sve te kupljene sladolede.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
