Četvrti deo feljtona o Igoru Mandiću na Velikim pričama

***

Uobičajilo se za muškarce rođene u horoskopskoj škorpionštini kolokvijalno govoriti kako su oni dobri ljubavnici ilitiga, više znanstveno kazavši konzumiranjem idiolektičnog konstrukta Igora Mandića: da su dobri jebači. Pa onda, osokoljen drečavom sintaksom i produhovljen elastičnom metaforičnošću što izvire iz prebiranja Igorovih prstiju po tipkovnici pisaće mašine na stolu u četverokutu vlastite mu radne sobe, ter rabeći navlastit mu osebujni vokabular uzimam sebi smionost reći kako ne želim biti, ili ispasti, nikakvom šovinističkom kurvom iliti nekakvom muškom pičkom pa, smjerno i s mjerom, moram reći da su i žene što su svijet ugledale u kalendarskome interregnumu od 24. listopada do 21. studenoga također ništa manje pohotne ždrebice i, temperamentno, najčešće bivaju strasnim d(r)amskim pandanom vazda erektilnim mužjačkim pastusima oko sebe. A, uostalom, u ovo vrijeme uzavreloga feminizma – s pravom! – moramo na svaki način zastupati stanovište glede slobode, emancipacije i – ravnopravnosti spolova!

Igor Mandić je, treba li to dodatno potvrđivati, bio škorpion po znaku u zodijačkoj podjeli čeljadi po karakteru. I, do kosti je bio nosilac škorpionske spomenice! Ali i ovjenčan lentom vazdaživog Prijapa i dobitnik medalje svete matere Pizde… Dakako, moja oholost kiti se s malo programatske verbalne gimnastike što mi ju „na neodređeno“ garantira elastičnost znana kao licentia poetica, a sve imajući u rukama oglavu iliti vođicu koju mi/nam je onomad bio ostavio sâm Igor u amanet: podjednako u nekim svojim virtuoznim intervjuima, kao i u bravuroznoj visoko sofisticiranoj seksološkoj knjizi Prijapov problem (1999.).

Svaki pravi muškarac razlikovat će dvije vrste seksa. Jedan, poprilično bazični što ga se može podvesti pod kakav „snošajni pravac“, u kojemu se trenje dvaju tijela svodi na fiziološku potrebu za zadovoljavanje puke požude, nalik odlasku u zahod zbog male ili velike nužde. I drugi, visoko sofisticirani „orgazmički krug“ pri kojemu je muškarcu prvenstveni cilj podavanje zadovoljstva ženi, nakon čega taj njezin užitak kod muškarca izazove daljnji afrodizijački pogon čiji se efekti opet vraćaju njoj, ženi, kao povrat poreza – samo u obliku dodatne vrijednosti… E, to su postulati na kojima počiva mačizam svakog mušketira s kavalirskim manirima, kojemu je osjećaj žene vazda ispred gušta muškarčeve sebičnosti. To je posao istinskog muškarca! Ženi da je dobro, žena da je kraljica! Ma kakvi bakrači, ma kakvi jebači…

Jerbo, seksualnost je vid spiritualne emanacije u kojoj čulnost putenosti upražnjava i postiže srh antropocentričnog tjelesnog užitka, gdje se do posvemašnjega cilja pristiže u hodu na polaritetu softvera i hardvera: pri čemu je softver nekovrsna duhovna uvertira u snošaj što stimulira samo htijenje, a hardver predstavlja fizičku konkretizaciju nužnu za uspostavu kontakta samoga čina organske penetracije i orgazmičke ejakulacije. Na drugoj bandi ovoga ambigviteta jest ona neka „životinjska“ pohotnost – životinjska pohotnost koja, uza sve animalističke asocijacije, ipak, u sebi nosi humanističke predilekcije – stjerana je u evolucijski ćorsokak kojemu je jedini smisao i uloga puki rasplod, tucanje lišeno somatskog užitka i psihološke senzacije; odnosno, sve su cijevi uperene samo i isključivo u metu – produžavanja vrste!

Igor Mandić, Kornati 1977. godineporodična arhiva