Što sam starija, sve sam veći drkadžija. Sve mi više na živce idu trendovi, površnost, izlasci posle osam uveče. Isto tako mi na živce ide kad se nešto previše pojednostavi i masovno prihvati, bez ikakvog ozbiljnijeg kritičkog promišljanja. Iako sam već duže vreme svesna toga da plitki džins ima veće šanse da se vrati u modu nego što će veštine kritičkog mišljenja ikada imati priliku da u nju uđu, postoji i dalje jedan nerazumni deo mene, sklon nadi i optimizmu.
Jedan od tih trendova, posebno vidljiv u oblasti ličnog razvoja — koja je danas doslovce mala bara puna krokodila — jeste autentičnost. Ona je postala čarobna reč, sveti gral ličnog razvoja, kako u korpo svetu, tako i među nama civilima.
Da se razumemo: autentičnost stvarno jeste strašno bitna. Dođavola, faktički sam o potrazi za njom napisala roman i još puno puta javno o tome govorila, tako da bi neko razuman mogao da pomisli da sam rekla sve što sam imala, ali danas nije dan kad su razumni u pravu.
Došla sam ovde da malo pričamo o tome koji su sve đavoli pobegli iz Pandorine kutije onog momenta kad je prvi put u Gugl ukucala „autentičnost”. Nije kriva ni ona ni Gugl; krivi su ljudi koji su skloni da stvari previše pojednostavljuju, ali mi koji volimo da pričamo i pišemo i deremo se na tu temu, nosimo jedan deo odgovornosti za to kako će taj termin biti shvaćen i prihvaćen. Zato je ovaj tekst moj pokušaj da se stvari malo razjasne (a ako se plitki džins stvarno vrati u modu, organizovaćemo masovne nerede, može?).
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se













