Filmovi našeg djetinjstva su nas navikli na jedan uigran sinopsis. Junaci koji ih nose u početku bivaju spušteni na zemlju od glavnog negativca. Taj negativac je možda osoba vješta u karateu, možda moćan sportski tim, ali je u svakom smislu neko koga na ekranu poprilično preziremo.
I onda, na samom kraju, naš junak, junakinja, junaci, nevažno je, pokazuju ovom, do tad superiornom, neprijatelju da su se uloge promjenile, da je prednost nestala, da je sada glavni lik taj koji je u snazi. „Oh how the tables have turned“, poručuje lik na filmu a sa njim i bioskopska sala.
Priznajem, većina ovih filmova su bile limunade, nerijetko B ili C produkcije. Ali smo ih voljeli. I s vremenom su postali dio našeg identiteta, naše djetinjaste želje da ove filmske događaje i sami doživimo. No, koliko god se trudili, svijet rijetko tako funkcioniše. Čak i pobjede koje ostvarimo ne ostave taj užitak na kraju, ne donesu nam taj moment potpunog obrta, potpunog trijumfa. Mi stolove nikad ne uspjevamo okrenuti.
Život ne funkcioniše tako, jasno je. Ali odrastanje na ovom tipu zabave ostavi svoj trag. No, ovdje govorimo o jednoj drugačijoj priči i jednom drugačijem filmu. Znate one priče koje počinju kada politička klasa, kada naši „izabrani predstavnici“, ljudi potpuno nesvjesni svoje vrijednosti, a istovremeno ubijeđeni u ličnu nepogrešivost i nedodirljivost, kažu da neka stvar „mora da se odradi“, da ne postoji alternativa, da „može samo tamo i nigdje drugo“. Tom mišlju počinje ova priča.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
