Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Dragoljube, ljubičice bijela,
Žena i ja proveli smo vikend s djecom u Zagrebu i sad se rano ujutro vraćamo autobusom u Split. Pišem ti s kompjuterom na koljenima. Ugodno mi je tipkati, vožnja autocestom ide glatko, bez ljuljanja i poskakivanja, ali već znam, u nekom trenutku neminovno će mi se oči početi sklapati pa ću spustiti ekran i odrijemati.
Putovanje me redovito omamljuje. U prošlosti je to imalo komičnih posljedica. Prespavao bih ponekad dolazak na odredište i probudio se tek na zvuk usisivača u garaži autobusnog poduzeća. Čistačicu bi skoro strefio infarkt kad bih prepadnut skočio sa stražnjeg sica.
Koncem osamdesetih jednom sam se u noćnom vlaku između Beograda i Splita premjestio u jedan skoro sasvim prazan vagon. Legao sam preko četiri sica i momentalno se onesvijestio. Nekoliko sati kasnije kroz prozor sam zbunjeno gledao predgrađa svoga grada, ništa ne prepoznajući.
Razumljivo, jer to nije bio moj grad. Vagon u kojem sam blaženo spavao odvojio se u željezničkom čvorištu u Perkoviću i nastavio put Šibenika.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
