Razmišljajući kako da započnem ovaj tekst setila sam se da sam pre dve godine pisala na temu nežnog roditeljstva (gentle parenting), trenda koji je u tom trenutku oblikovao roditeljske dileme, očekivanja i uopšte način na koji prate, usmeravaju i osnažuju svoju decu. Činilo se tada da algoritmi društvenih mreža (a šta bi drugo?) jednoglasno poručuju roditeljima: ako niste dovoljno nežni, dovoljno emocionalno regulisani, dovoljno strpljivi – nešto radite pogrešno. „Rad na sebi“ postao je roditeljski imperativ, a sposobnost da dete bude emocionalno pismeno delovala je kao neki projekat koji zahteva stalni nadzor i gotovo budističku smirenost.
Ta paradigma nije baš došla niotkuda. Naime, bio je to svojevrsni odgovor na generacije koje su odrastale u drugačijem vaspitnom okviru. U vremenu mog detinjstva, fizičko kažnjavanje – „šljaga“, povremeno lupkanje po guzi – bilo je društveno prihvatljivo i malo ko je tada zastao da se zapita koliko je to zaista ispravno te kakve bi bile dugoročne posledice za dete.
I danas često čujem ono čuveno „pa šta nam fali“ kao jedini argument generacije koja je rasla uz povremene batine, a zapravo verujem da je ta fraza mehanizam odbrane kojim štitimo sebe od pomisli da je nešto moglo da nas povredi. Granice su se postavljale spolja, često snagom autoriteta, a o tome kako se dete oseća retko se govorilo.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se









