Kad sam prije nekih osam-devet godina govorio na jednoj tribini u Zadru, u jeku Karamarkove kontrarevolucije i na rajskom mjestu jednog od zadarskih muzeja, odnosno u njegovoj bašči, pa su tribinu kao i obično tih mjeseci nesuvislim dobacivanjima prekidali radikalni desničari koji su osjetili da je njihov trenutak stigao, okrenuo sam pogled prema nebu i stotinama lastavica koje su veselo kružile iznad krovova drevnog grada i pozdravljale rano ljeto i najduže dane u godini.
I prva misao koja mi je u tom času prošla kroz glavu bila je o tome kako je moguće da na ovakvom jednom divnom mjestu, savršenom za ugodan život, uopće postoji fašizam, a kamoli da bude institucionaliziran i da takav grad proživi dva velika egzodusa u niti pola stoljeća, zbog isključivosti, nacionalizma i fašizma. Iako je po tim egzodusima najsličniji Puli u Hrvatskoj, s tom razlikom što su se njeni odvili na koncu Prvog i Drugog svjetskog rata, a zadarski na koncu Drugog i na početku posljednjeg rata devedesetih.
No, Zadar je s obzirom na svoju priču, puno sličniji traumatiziranim gradovima u Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu i Mostaru, nego Puli. Jer dok u Puli dvije nacije, talijanska i hrvatska, jesu bile konstante, prvi veliki egzodus iz tog grada bio je egzodus heterogene mase svijeta vezane uz austro-ugarsku mornaricu i općenito uz nestalu imperiju.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
