Sedam dana u listopadu Gorana Jandrokovića

Za sve je, opet, bila kriva Srbija. Ovaj put, doduše, tek kao povod. Bilo je to početkom 2019. godine, još davno prije nego su Hrvatsku pogodile pandemija, potresi i puna silina korupcijskih afera u vladama Andreja Plenkovića. Saborski zastupnik opozicijskog Mosta, Nikola Grmoja, optužio je premijera osobno – da radi za srbijanske interese.

Razlog je bilo nesazivanje sjednica tijela koje je trebalo pratiti pregovore Srbije o ulasku u EU, a Grmoja je bio nezadovoljan jer su tad, činilo se, ti pregovori lijepo napredovali, dok se hrvatski uvjeti u cijeloj priči nisu ni spominjali. Plenković je, dakako, bio bijesan, kao i predsjednik Sabora Gordan Jandroković koji je, nakon niza međusobnih uvreda prekinuo sjednicu. Nastao je kaos.

Bivši izbacivač, ili kad Plenković otkrije prednost dijaloga

Iz saborskih klupa krenula su međusobna dobacivanja, a netko od HDZ-ovaca je dobacio tadašnjoj zastupnici Mosta, Ines Strenji, da što je ona uopće napravila za Hrvatsku? “Ona je bila u ratu, a što si napravio ti i ovaj anemični”, vikao je na sav glas Grmoja, aludirajući na činjenicu da je Plenković elegantno izbjegao služenje vojnog roka zbog slabokrvnosti. Za premijera je to bilo previše.

Bijesan, frčući, je krenuo ubrzanim korakom prema mjestu na kojem se nalazio Grmoja. Nije djelovao kao netko tko tek želi porazgovarati. Barem dok nije naletio na Miru Bulja, saborskog zastupnika Mosta i današnjeg sinjskog gradonačelnika, gromadu od čovjeka i bivšeg izbacivača, koji mu je stao na put. Plenković je odjednom otkrio prednosti dijaloga, a Grmoja je iskoristio priliku i, za svaki slučaj, zbrisao iz sabornice.

Dugovečnost u “državnom vrhu”

Bila je to vjerojatno najkaotičnija scena u osam i po godina mandata Gordana Jandrokovića na čelu Hrvatskog sabora. Iako je za to vrijeme u saborskim klupama bilo i populista i cirkusanata koji su jedva čekali da ih saborska straža iznese izvan prostorije, ovakvo približavanje fizičkom sukobu, pa još na najvišoj razini, nije se više ponovilo. Teško je, doduše, zaključiti da činjenica da na Markovom trgu gdje se nalazi Sabor nije bilo pravih tučnjava, znači da Jandroković sjajno obnaša svoj posao. U 35 godina hrvatskog višestranačja, zabilježeno je da je jednom letjela torba prema govorniku, a jednom je bilo lakšeg naguravanja i to je, manje-više, sve.

Gola činjenica je, međutim, da je Jandroković izrazito dugovječan na izrazito visokoj funkciji. Predsjednik Sabora je dio onoga što se u Hrvatskoj naziva “državnim vrhom”, a kojeg čine još i premijer Andrej Plenković, te predsjednik Republike Zoran Milanović, što Jandrokovića, zapravo, čini trećim najmoćnijim političarom u zemlji. Na mjesto predsjednika Sabora došao je nakon što se raspala kratkotrajna Plenkovićeva koalicija s Mostom, što je bio već drugi raspad takve suradnje u samo godinu dana. Prvi je izazvao izvanredne izbore, drugi zabetonirao HDZ na vlasti za, čini se, više od cijelog desetljeća.

Lideri se menjaju, on ostaje

Jandroković je u vrhu politike odavno. U Ministarstvu vanjskih poslova radio je devedesetih, kad su tamo bili i Plenković i Milanović. Prva važnija funkcija bilo mu je mjesto predstojnika ureda zamjenika ministra vanjskih poslova, 1997. godine. Zamjenik ministra vanjskih poslova tad je bio čovjek koji je obilježio kasnije desetljeće hrvatske politike, Ivo Sanader. Povratkom HDZ-a na vlast, 2003. godine, počeo je i ozbiljan Jandrokovićev uspon. Od 2004. godine je član Predsjedništva stranke. Od 2008. do 2011. ministar vanjskih i europskih poslova i jedan od najbližih suradnika prvo Sanadera, a kad je ovaj upao u probleme sa zakonom, njegove nasljednice Jadranke Kosor.