Druga polovica devedesetih smatra se najmračnijim razdobljem hrvatske demokracije. Rata kao opravdanja za ograničavanje sloboda više nije bilo, ali tadašnja HDZ-ova kleptokratska autokracija razmahala se poput Mike Tysona u najboljim danima. Razmjeri pretvorbe i privatizacije domaćeg gospodarstva za račun Stranci bliskih kadrova postajali su sve vidljiviji, čak i u zemlji u kojoj su mediji bili mahom pod strogom kontrolom vlasti. Kao i rastuća nejednakost, obijest “zlatne mladeži” i sve jači kas surovog, tranzicijskog kapitalizma.
Tadašnji predsjednik Republike Franjo Tuđman, uvjerljivo najmoćniji političar u zemlji, jednostavno je odbijao priznati pobjedu opozicije u Zagrebu, po svom nahođenju je mijenjao ime najpoznatijeg nogometnog kluba na sjeveru Hrvatske, a navijači koji su tražili povratak imena Dinamo imali su posla s batinanjem, pa čak i tajnom policijom.
Rijetki neovisni mediji bili su pod ogromnim pritiskom, političkim i financijskim, a svaka kritika vlasti je rutinski svođena na “izdaju Domovine”. Opozicijske političare i neovisne novinare pratila je tajna služba, vodeći pažljivo dosjee o njihovim poslovnim, ali i privatnim kontaktima i vezama. Teška bolest predsjednika se tajila, a sam Tuđman je odbijao reći kani li priznati pobjedu opozicije na parlamentarnim izborima koji su se trebali održati na prijelomu dva stoljeća.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
