Nije isto prijetiti metalostrugaru, Srbinu, homoseksualcu ili piscu

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

Odvažio bih se, dragi Basara, reći da si ti pomalo naivan kad ovako u prošlom pismu govoriš: “Plenković to nije uradio, ne, pretpostavljam, zato što bi želeo da ti se nešto loše dogodi, nego zato šti si mu (opet pretpostavljam) krajnje neprijatan kamičak u cipeli, pa je (još jednom pretpostavljam) ovako računao: “Neka  i on  oseti malo straha. Neće iz toga ispasti ništa ozbiljno.”

Zabole, naime, njega uvo hoće li se meni nešto loše dogoditi, jer on, a s njime i ta njegova neprosvijećena ordija, računa samo to hoće li se njemu i njegovima nešto loše dogoditi dogodi li se nešto loše meni.

Pritom, nisam ja njemu “neprijatan kamičak u cipeli”, koliko god bih to, možda, želio biti. Ja sam njemu jedno kolosalno ništa: nepoznati živi organizam, koji ga je u jednom trenutku počeo iritirati, odbijajući da se pokori i pokloni njegovoj uspostavi ustaških pravila u državi u kojoj se plaće njega i njegove kaste financiraju briselskim novcima (ukupno, premijer ima vjerojatno i cijelih desetak tisuća eura mjesečnih prinadležnosti, kao i njegovi ministri; a tu negdje su, pretpostaljam, i biskupi Katoličke crkve).

Evo ti jednog od važnih orijentira u cijeloj priči. Dva tjedna nakon pojave prvog grafita na mom neboderu, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović daje intervju na Hrvatskom radiju, koji zatim biva u nešto skraćenom obliku distribuiran putem Hine.

U intevjuu novinarka ga, s obzirom na medij prilično neočekivano, upita bi li, u povodu prijetnji, “poput predsjednika Zorana Milanovića, i predsjednik Vlade Andrej Plenković ili predsjednik Sabora trebali primiti Jergovića i tako mu dati potporu”, ministar Božinović odgovara “da su poruke i prijetnje sve češće, ne samo na zidovima nego i na društvenim mrežama”, te da se prijeti i drugim građanima, i da “nije uvijek lako otkriti počinitelje, ali postoje mehanizmi i policija još uvijek radi na tom slučaju”, te je dodao “da će institucije postupati sukladno zakonu, bez obzira tko je žrtva”.

Čak ni drugu Staljinu u njegovim ciničnim eskapadama nikad nije na um palo da pisce izjednači s drugim građanima, kao ni Hitleru uostalom, koliko god obojica znali biti nemilosrdni i smrtonosni u postupanju s piscima.

Pritom, ministar unutarnjih poslova jako dobro zna, jer ako je već politički i moralni idiot, nije mu oštećen mozak, da postoji razlika između prijetnji koje se upućuju nekom književniku i prijetnji koje stižu metalostrugaru, pa čak i Srbinu ili homoseksualcu.

Dok država i državne vlasti u odnosu na prijetnje metalostrugaru mogu biti savršeno nedužne, a prijetnje Srbinu ili pederu mogu pripisivati lošoj atmosferi u društvu – protiv moje se oni, naravno, najodlučnije bore! – u baš svim državama svijeta teror nad književnicima teror je koji ili se provodi u ime državne vlasti, ili se provodi u ime vrijednosti na kojima je država zasnovana.

Ovo posljednje naročito je važno: Islamska Republika Iran, koliko god to, možda, njezine vlasti u posljednjih tridesetak godina pokušavale, nije se mogla ograditi ni osloboditi odgovornosti za fetvu svoga nekadašnjeg vrhovnog vođe ajetolaha Homeinija, upućenu protiv Salmana Rushdieja, jer bi u tom slučaju morala redefinirati vrijednosti na kojima je zasnovana. S protokom vremena, naime, sama je fetva postala vrijednost na kojoj je zasnovana država. Eto, to je razlog zašto su se i totalitarne države, uključujući SSSR i zemlje istočnoga lagera, redovito ograđivale od vlastitog terora nad književnicima i umjetnicima.

Za Davora Božinovića, pak, ministra unutarnjih poslova, koji je prije koncerta dolazio pozdravljati Marka Perkovića Thompsona, ja sam dva tjedna nakon početka terora običan građanin, ili manje od toga. Jer, na zaboravimo, u ta dva tjedna ne samo da se vlast bavila relativizacijom prijetnji koje su mi upućene, nego je, recimo, neonacistički Hrvatski tjednik, tiskovina koju financiraju hrvatske tajne službe i koja je svojevrsni korelat sličnim beogradskim izdanjima, preko cijele naslovnice donio moju sliku, uz tvrdnje da sam protiv samog sebe pisao grafite, i da sam gori od Milorada Pupovca i stanovitog Mlinara, lika koji je samog sebe klao 1991. u Hrvatskoj, a oko moje difamacije dodatno su se angažirale vrlo ozbiljne obavještajne i informativno-propagandne snage HDZ-a i državnih službi.

Dakle, nakon što me je nasred ulice napala anonimna hrvatska gospođa, i nakon što su protiv mene osvanuli grafiti na zgradi u kojoj živim, ja sam, bez ikakvog svog sudjelovanja u svemu tome, postao veći neprijatelj od Srba u Hrvatskoj.

Davor Božinović, kojeg sam u našim dopisivanjima već nekoliko puta spominjao, po školi je profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Pače, doktorirao je na svemu tome! Rođen 1961. u Puli, sin vojnog lica, s dvadeset i šest postaje savjetnik u Sekretarijatu za narodnu obranu Socijalističke Republike Hrvatske. Član Saveza komunista Jugoslavije, provjereni vojni kadar, koji 1990. samo mijenja znakovlje na unutarnjoj strani čela. I sljedećih trideset i pet godina malo je u Ministarstvu vanjskih, a malo u Ministarstvu unutarnjih poslova, malo je šef kabineta kod Stjepana Mesića i tobožnji lijevi liberal, malo, pak, ledeni ustaša.

Od 2000. je, u mandatu lijevo-liberalnih vlasti Ivice Račana i Dražena Budiše koordinator za odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, da bi dvije godine kasnije najprije postao otpravnik poslova, pa veleposlanik Republike Hrvatske u Beogradu.

U službenoj biografiji uvijek navodi da je podrijetlom iz – Boke kotorske. To je u novohrvatskoj zavičajnoj konfiguraciji roda i podrijetla vrlo ugledan pedigre, mnogo bolji i pouzdaniji od onog koje imaju Hrvati iz Bosne ili iz Bosanske Posavine.

Ali meni, dok razmišljam o tim Božinovićevim godinama u Beogradu i Podgorici, na um pada kako je on tamo ustvari bio svoj na svome, i među svojima. Mogu samo zamisliti kako je izgledao njegov privatni život u glavnome srpskom gradu, a s kakvom je, istovremeno, zastrašujućom i nemilosrdnom hladnoćom obavljao svoju službenu dužnost.

Kao školovani ekspert koncepcije o naoružanom narodu, kao netko tko se školovao za posao poništavanja svih razlika u društvenom mišljenju i djelovanju, i poništavanja svih koji govore, pišu ili barem misle različito od velikog vođe, bio taj Maršal, Poglavnik ili (još uvijek) samo predsjednik Vlade RH, Davor Božinović savršeno dobro zna što radi kada me nastoji svesti na običnoga građanina kojemu prijete, kao što, Bože moj, u današnje vrijeme prijete svim gađanima.

Umjesto da naloži Kriminalističkoj policiji, jer upravo je Kriminalistička, a ne Temeljna policija preuzela slučaj, da u deset minuta pronađe počinitelje – jer oni su u suštini nesumnjivo poznati – Božinović pokreće menanizam mog daljeg ozloglašavanja i progona.

Božinović motivira široke narodne mase, koje čine tobožnju bazu ljetos pokrenute crne ustaške revolucije, da spontanom akcijom interveniraju u moj život, po prilici onako kako su to činile u ljeto 1941. On izravno ugrožava moj život, a ja se mogu zaštititi samo tako da ni u jednom trenutku ne ostanem pasivan.

Da bi ta gospoda u dupe vratila svoja već defecirana govna, oni po kojima su se izasrali nužno bi im morali, makar i šutnjom, u tome pomoći. Ja to, međutim, neću raditi, poštujući pravilo da ono što će biti defecirano svakako mora prethodno biti pojedeno. Jednom ili više puta, to je stvar estetskog, koliko i etičkog izbora. Pa ako je sinu vojnog lica, stručnjaku za naoružani narod, ledenom golubu prevrtaču da jede govna, neka to i čini.

Ponudio si mi i lakšu temu, pa je ja i prihvaćam: gospodin Milan St. Protić, praunuk Stojana Protića, predsjednika prve Vlade u novouspostavljenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, te bivši ambasador SRJ u Americi, kao i Republike Srbije u Švicarskoj i Lihtenštajnu. Pravnik s američkim doktoratom iz europske povijesti i član Rotari kluba. Ivo Andrić mu je moralna nula, ali i omiljeni pisac.

Od onog što je rekao, odgovarajući na nešto što je kazao jedan od nas dvojice, ili možda obojica, meni je najvažniji početak: “Bejah u iskušenju da preuzmem Stajnbekov naslov ‘O miševima i ljudima’. Srećom, odoleh. Bilo bi i preterano neumesno. Možda i uvredljivo. Drago mi je što odustadoh. U najmanju ruku, loše bi zvučalo. A to nikako ne bih želeo.” A odmah zatim i objašnjenje zašto je odustao: “Klonim se polemike s neistomišljenicima.”

Osim što ne razumijem kako bi izgledala polemika s istomišljenicima, ako se već klonimo polemike s neistomišljenicima, nije mi jasno ni o čemu bi istomišljenici polemizirali. To bi, možda, bila vrckava razmjena ljubaznosti, ali ne i polemika.

Ali ne treba se gospodin Protić plašiti da bi i mimo svoje volje mogao upasti u polemiku. Za takvo što ne postoje nikakvi prekogranični uvjeti već skoro četrdeset godina, ili od vremena kada je Taras Kermauner pisao svoja posljednja “Pisma srpskom prijatelju”.

A jednako dugo se ne može polemizirati ni unutar dvaju državnom granicom odijeljenih zajednica, hrvatske i srpske, jer se svaki takav pokušaj svede na samosramoćenje i na razmjenu nespecificiranih uvreda vrlo niske stilske artikulacije.

Ali ne bih ja ovo spominjao, niti bih temu prihvatio – za razliku od tebe ja se mogu praviti da gospodin Protić ne postoji, kao što se i gospodin Protić može praviti da ja ne postojim, te tako jedan bez drugog možemo proživjeti živote kao jedan Nepalac i jedan Inuit – ali me muči, i ne umijem to prešutjeti, njegovo spominjanje Steinbeckove novele “O miševima i ljudima”.

Nekim slučajem je riječ o proznom tekstu, koji je uz “Tortilla Flat” i “Cannery Row”, bio dio mog gimnazijskog književnog i sentimentalnog kanona. Vrijeme je to kada se čovjekova svijest preoblikuje u skladu s pričama i kada se njegovi pogledi na svijet, da ne kažem ideologija, formiraju prema upečatljivim pripovijetkama i romanima.

Ta dvojica prijatelja, potpunih autsajdera, za koje otpočetka je izvjesno da će postradati, i da će u njihovom stradanju biti sabran sav jad ovog svijeta, junaci su mog života. Jedan jak ko zemlja i mentalno oštećen, neodraslo dijete u herkulovskom tijelu, a drugi samo prijatelj koji ga pokušava zaštititi, mitske su figure jednoga vijeka. I ja ne razumijem kako bi, i u kojem kontekstu bi naslov “O miševima i ljudima” mogao prema nekom biti neumjesan ili čak uvredljiv.

Premda, isto tako, ne razumijem kako bismo se nas dvojica, ti i ja, dragi moj Basara, mogli naći pod tim naslovom. I koji bi od nas bio Lennie Small, a koji George Milton? Ili bi, pod takvim naslovom, gospodin Protić udružio jednog od nas, a on bi bio drugi? Ali znači li to da bismo onda morali postati prijatelji? Ili se, ne daj Bože, ne smijem ni da pomislim, dogodilo da je gospodin Protić posegnuo za naslovom, ne vodeći računa o tome što ispod njega originalno stoji, pa ga je, taj naslov, sasvim nestručno rastvorio, pretvorivši ga u nešto suprotno od onog što on jest?

Nestručno baratanje metaforama – Steinbeckov naslov je nesumnjivo metafora pod kojom stoje tekst novele i sudbine njezinih junaka – poput je nestručnog baratanja minskoeksplozivnim sredstvima.

Čak i ako je tako, ako gospodin Protić stvarno ne zna što znači naslov “O miševima i ljudima” i o čemu govori priča pod tim naslovom, ostaje pitanje što bi njemu bilo neumjesno i uvredljivo u jezičnoj konstrukciji “o miševima i ljudima”, oslobođenoj svih prethodnih književnih i kulturoloških konotacija. Ako hoće reći da smo nas dvojica miševi, a da je on ljudi, onda dobro. Malo je, možda, infantilno, ali prihvaćam.

I nisam naročito uvrijeđen ako sam, zajedno s tobom, miševi, nasuprot Milana St. Protića koji je ljudi. Da ne ostane sam u riječi koja označava množinu, rado ću gospodinu Protiću pridružiti Davora Božinovića. Uostalom, ne bih bio pretjerano iznenađen da se njih dvojica i poznaju.

Početkom tekućeg stoljeća, nakon Protićeve smjene s ambasadorskog položaja u Washingtonu, obojica su u Beogradu predstavljali, svaki svoju, nacionalnu elitu. Gospodin Protić reformatorsku, demokratsku, protumiloševićevsku petooktobarsku srpsku elitu, a Božinović istu takvu reformatorsku, demokratsku, lijevo-liberalnu, posttuđmanovsku elitu Ivice Račana i Dražena Budiše.

O čemu su njih dvojica razgovarali, ako su se sreli, recimo na nekom diplomatskom prijemu kod britanskog ili američkog ambasadora? Kako je izgledao njihov small talk? Mogao bih to zamisliti i po imaginaciji rekonstruirati, ali pod uvjetom da je gospodin Protić doista na pretpostavljeni način dekonstruirao frazu “o miševima i ljudima”, i da je sebi pripisao ulogu ljudi, a nama prepustio ulogu miševa. Pogotovu što mi na um pada zanimljiv povijesni small talk dvojice ljudi, jednog Hrvata i jednog Srbina, uz koje je po mom doživljaju stvari dostojanstveno biti miš a ne čovjek.

U augustu 1954, u Buenos Airesu, sastali su se da ćaskaju nad masovnim grobnicama, Ante Pavelić i Milan Stojadinović. Dvojica narodnih vođa, prvi krvavo ostvaren, drugi neostvaren, dva izdanka europskog fašizma, našli su se oko zajedničkog reformskog projekta, podjele Jugoslavije i rušenja komunizma.

U sjeni takve dvojice ljudi, dobro je i uzvišeno biti miš. Meni, naravno, nije na kraj pameti da podvaljujem gospodinu Protiću Antu Pavelića, pa čak ni mladog stranačkog druga njegova pradjede, Milana Stojadinovića, nego sam samo pokušao reći kamo nas na kraju vodi nestručno rasklapanje metafora, s ciljem sramoćenja verbalnih protivnika, da ne kažem protimbenika.

Eto ti još jedne zanimljive hrvatske riječi – protimba. Prema rječniku, ona znači suprotnost, ili protivljenje. A protimbenika teško ćeš igdje naći, osim kod mene. Riječ je, vjerojatno, nekad ranije i upotrijebljena, ali nema je u rječnicima, ni u tekstovima dostupnim na internetu, osim u onim koje sam ja pisao.

Protimbenik bio bi onaj s kojim smo u protimbi, u suprotstavljanju koje, na žalost, nikad neće preći u polemiku. A neće naprosto zato što je polemika verbalni, razgovorni, pa i književni žanr koji za moguću posljedicu ima diskvalifikaciju slabijeg sudionika, tojest onoga koji je u polemici manje vješt, ili je za polemiku manje nadaren.

Ali da bi polemika bila moguća, ili da bi imala ikakvog smisla, ne smije joj diskvalifikacija prethoditi. Ne možeš nekoga najprije etiketirati, pa onda s njime polemizirati. To je, naime, drugi žanr. Kod nas u Bosni, ta vrsta komunikacije naziva se jebimajka, a ja bi je nešto konvencionalnije nazvao nadpsovavanjem.

Ali golema je razlika između polemike i nadpsovavanja. Toliko golema, da se ta dva žanra ne daju uspoređivati.

Živio,

m