Kada si pušač, teško ti je da ostaviš cigarete. Kada si nepušač, teško ti je da ih izbegneš. Jasno je da je priča o pušenju pre svega priča o zavisnosti. Nije to samo ružna navika koju neko ne želi ili mu nije lako da promeni. Međutim, onog trenutka kada čuješ: „Je l’ ti smeta da zapalim?“ i odgovoriš: „Ne, ne, slobodno“, priča više nije samo o pušenju.
Učili su nas od malih nogu da ne uzimamo bombone od nepoznatih, niko nas nije učio da smemo da kažemo da nam smeta to što ne možemo da dišemo. Jer, dete je bezobrazno ako postavi granicu starijima.
„Decu učimo da se čuvaju ’opasnosti spolja’, naročito onih koje su već označene kao devijantne ili kriminalizovane, ali ih mnogo manje učimo da imaju pravo na jasan odnos prema nekim svakodnevnim stvarima kao, na primer, da je potpuno okej da im smeta duvanski dim. Dete nauči da kaže ’ne’ nepoznatom čoveku, ali ne nauči uvek da sme da kaže ’ne’ dedi, ujaku, komšiji, nastavniku, gostu ili roditelju koji puši pored njega.
Sa druge strane, ni ti roditelji, ujaci, dede i nastavnici ne nauče da razmišljaju o tome kakav je efekat duvanskog dima na dete koje vaspitavaju. To je psihološki važno zato što deca veoma rano uče hijerarhiju dozvoljenog protesta. Ako je roditelj taj koji puši i dete se požali na dim, ono lako može dobiti poruku da je nepristojno, razmaženo, bezobrazno ili preosetljivo“, objašnjava za Velike priče psihoterapeut i edukator Vladimir Miletić.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se















