Ako pitate Talijane tko je njihov najznačajniji moderni kantautor, Fabrizio De André će vrlo vjerojatno isplivati kao najčešći odgovor. Dijete poslijeratne Genove, De André će u djetinjstvu proživjeti traumatično iskustvo nakon što ga je zlostavljao nastrani svećenik; s tom će se traumom čovjek svoj čitav život hrvati kroz svoje pjesme, preispitujući sebe kroz dva suprotstavljena pola na kojima počiva suvremena Italija. Dok je još razmjerno mlada republika gorjela pod valom šezdesetosmaških studentskih prosvjeta, De André je izbjegavao aktivno politizirati svoje stihove. Umjesto toga, u gotovo kontrakulturalnom, subverzivnom stilu objavio je album La buona novella, u kojem Isusa predstavlja kao revolucionara, ‘spremnog na borbu za oprost i slobodu’.
Taj je njegov odnos s religijom kao jednim od stupova talijanskog društva očekivano zamršen, ali je s godinama De André objasnio kako je njegovo stvarno poimanje jedine religije pitanje navijačkog opredjeljenja. “Bolestan sam”, dramatično je priopćio publici na jednom koncertu u rodnoj Genovi. “Da, bolestan sam, a ovo je moja bolest”. Odložio je gitaru, da bi iz futrole izvukao crveno-plavi Genoin šal. “Zaražen sam bolešću zvanom Genoa. Znam, navijanje dolazi iz možda i infantilne potrebe da se čovjek identificira s grupom čiji su ciljevi vezani isključivo uz nastojanje da se porazi druga grupa. Ali, za mene je to najljepši oblik laičke vjere”. A onda je opet uzeo gitaru, i otpjevao svoj hit Crêuza de mä, posvetu svojoj Genovi, otpjevanu u potpunosti na ligurijskom dijalektu.
De André je svojim umjetničkim statusom idealno oslikao i tu kompleksnu društvenu pozadinu u kolijevci navijačkog pokreta, Italiji. Poznati talijanski glazbeni kritičar, Giuseppe Cesaro, objasnio je njegovu pobunjeničku pojavu tako što je De Andréa prozvao “migrantom unutar svijeta literature i filma”, a koji je na tom svom putovanju “izgradio talijanski kulturalni DNK”. Na tom putu je svojim stihovljem, subverzijom i konceptom otpora pratio i suodnos umjetnosti i navijaštva, ma koliko to – kako je i on sam naglasio – nekima djelovalo infantilno. U Italiji se, na kraju krajeva, i plače, i svađa, i zaljubljuje u melodiji.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
