U tri i pol godine tu se nije puno toga promijenilo. Mnogo je Trenta proteklo tu iza tribina, i svi imaju poneku sijedu više, i možda je ovaj ili onaj zid malo više oronuo, a na fasadi je poneka nova napuklina. Ali tamo unutra, duboko u utrobi City Grounda, tamo se zapravo ništa nije promijenilo. Svaki korak koji napravi, svaki put kada se osvrne oko sebe, svaki put kad podigne glavu i nasmije se, Anel Ahmedhodžić će se sjetiti vremena kada je istim tim hodnicima hodao prema terenu i maštao da konačno istrči na njega.
Vjerovatno je nebrojeno puta stajao tamo na kraju tunela, na samom rubu, tamo gdje se beton spaja s travom, gdje započinje fudbalski raj, i u crvenom dresu maštao kako će jednog dana konačno istrčati na teren i zaigrati u najboljoj ligi svijeta.
Tri i pol godine kasnije oko njega se nije puno toga promijenilo, ali se za Anela promijenilo baš sve.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
