Još je 1954. američki socijalni psiholog Leon Festinger razvio teoriju u kojoj je opisao ljudi imaju nagon za samoprocjenom pomoću socijalne usporedbe, a taj nagon se prelijeva u rangiranje drugih ljudi.
Jednostavno, opažanje je osnova preživljavanja. Zahvaljujući toj sposobnosti, ljudi su u ranim stadijima razvoja mogli prepoznati izravne prijetnje za život i izbjeći ih ili uočiti prilike za dolazak do hrane, vode, optimalnog skloništa te partnera za nastavak vrste, svega onoga što je potrebno za preživljavanje.
Kako je život razvojem civilizacije postajao lakši i kako su izravne prijetnje za život postajale sve rjeđe, tako se opažanje pretvaralo u uspoređivanje. Festinger je razvio svoju teoriju, a kasnije su neuroznanstvenici dokazali da postoji neurološka podloga za uspoređivanje u VS i dACC dijelovima mozga. Kada su im u istraživanju predočene različite situacije koje trebaju opažati i donositi zaključke, ljudima različitog podrijetla i iskustva se automatski pale identične regije u mozgu.
Još jednostavnije – ljudi automatski uspoređuju jer im je urođeno da opaze kada nešto odudara od standardnih parametara.
Netko prvo vidi razliku u visini ili težini, ali najčešći cilj među ljudima je akumuliranje dobara. Mi to danas možemo sažeti pod novac, ali evolucijski je boljitak individualca bio određen njegovim prihodom. Negdje je to moglo biti kroz količinu prinosa žitarica koje je posijao na zemlji, drugdje kroz ulovljenu ribu, na trećem mjestu kroz obrađena drva, ali univerzalno pravilo je bilo da veća akumulacija dobara znači bolje šanse za boljitak, a – htjeli mi to sebi priznati kao pojedinci ili ne – to su stvari koje opažamo.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
