Pretvara li se Mostar u Belfast?

Ne bih želio zvučati patetično ili previše sentimentalno prema zemlji u kojoj sam se rodio, kao ni lokalpatriotski nabrijan prema gradu u kojem sam se rodio, unatoč tome što praktično ne postoji čovjek koji može u potpunosti pobjeći od toga. Ali, činjenica jeste, što sam uostalom u upravo objavljenoj knjizi “Programirani zaborav”, posvećenoj podijeljenim gradovima na našim prostorima, uz osvrt na takve gradove u Europi i svijetu, šire elaborirao, da je čak i među takvim sredinama, slučaj Mostara i Bosne i Hercegovine u cjelini drukčiji od slučajeva koje obično prepoznajemo kao slučajeve podijeljenih gradova.

Jer, mi danas imamo nominalno i stvarno dva Sarajeva, jednako kao što imamo nominalno jedan Mostar, a zapravo su dva. Međutim, ono što čini bitnu razliku, u odnosu na, npr. Belfast, Nikoziju, Jeruzalem ili Bejrut, je činjenica da jeste istina kako se “zna koja je čija strana” u dva simbolički najbitnija grada u Bosni i Hercegovini, ali i dalje, posebno u Mostaru, ali ipak i u Sarajevu i sve više čak i u Istočnom Sarajevu, žive i oni drugi. No, što je još bitnije, još uvijek dobar dio građana tih gradova, uključujući one koji su otišli u izbjeglištvo ili u dijasporu, ali su zadržali stanove i redovno dolaze, imaju emocionalnu vezu sa svim dijelovima grada i promatraju grad kao cjelinu te ga koriste i obilaze čitavoga. To u ovim drugim, tipično podijeljenim gradovima, mimo ovih naših prostora, zapravo i nije slučaj. Pri čemu je Belfast najbolji primjer za neodrživost te usporedbe.

Ukratko, dok se u Belfastu oduvijek znalo – i grad je od početka funkcionirao tako da se zna i njegovi građani se tako ponašaju i tako su geografski raspoređeni – točno gdje žive protestanti, a gdje katolici i skoro pa da je nemoguće pronaći nekoga tko bi putnika namjernika znao uputiti u to kako da pronađe neku ulicu, instituciju ili pub na drugoj strani, dobar dio građana Mostara ili jednog od oba Sarajeva, itekako znaju napamet kompletan grad i njegove ulice. Uostalom, odrasli su u njima dok su funkcionirali kao jedinstveni gradovi, a također je i solidan postotak tih ljudi rođen u tzv. miješanim, višenacionalnim brakovima, što opet nije, osim ekscesno, slučaj u drugim podijeljenim gradovima mimo ovih naših prostora. Zatim govore istim jezikom, nemoguće je po bilo kojoj osnovi vizualno razlikovati te ljude, a mnogi se čak i osjećaju identitetski kao Jugoslaveni, bez obzira na sve što ih je snašlo i nužno promijenilo u posljednjih tri i po desetljeća.