Pet priča o Poljudu: Od Tita do Tuđmana, od Zvezde do Partizana

Uzaludna je bila izložba o nasljeđu jugoslavenskog socijalističkog modernizma u kultnoj MoMA-i u New Yorku, na kojoj je značajnu ulogu imao urbanistički projekt Splita 3, u svijesti Splićana, najvećeg dijela Dalmatinaca, a i dobrog dijela ljudi koji dijele zajedničko jugoslavensko odrastanje, najvažniji artefakt socijalističkog razdoblja u Splitu jeste jedan drugi objekt, također zastupljen na spomenutoj izložbi. Riječ je, naravno o poljudskom stadionu, arhitekta Borisa Magaša, na kojem igra Hajduk. I koji svoju popularnost zahvaljuje upravo toj činjenici, ali i nevjerovatnom izgledu lebdeće školjke koja lebdi na poljudskom platou i savršeno se uklapa u ambijent Splita tako sudbinski podijeljenog između svoje maritimne i dinarske komponente.

Zahvaljujući činjenici da je Hajduk puno više religijski kult, nego lokalni nogometni klub, stadion u Poljudu postao je u simboličkom i vizualnom smislu jednako važan kao i kampanel Svetog Duje i Dioklecijanova palača, što je krajnji izraz dobilo u muralu na željezničkom kolodvoru, na kojem iznad otiska stadiona stoji natpis: “Split je ukras oko Poljuda”.

Magašev stadion izgrađen je u posljednjem razdoblju socijalističkog poleta u kojem je još uvijek bilo para i to u sudačkoj nadoknadi, kao ključni objekt i kruna projekta VIII. Mediteranskih igara koje su održane 1979. godine. Split je tada dobio kompletno novi grad, Split 3, tunel ispod Marjana, zatvoreni bazen i stadion u Poljudu, nekoliko sportskih lučica, veliku dvoranu na Gripama i centar Koteks te čitav niz manjih zahvata. Odnosno, tih sedamdesetih izgrađen je kompletno novi grad koji je osamdesetih postao istovremeno prevelik za održavanje i presiromašan za ambicije koje je imao, a opet nedovoljno velik da sanira društveni, klasni i ideološki sukob između došljaka iz Zagore koji su se naseljavali u favelama po obodima grada i onih koji su se odavno udomaćili u gradu.