Japanski psihijatar Hiroaki Ota u osamdesetim godinama prošlog vijeka bio je prvi koji je upotrijebio pojam “pariškog sindroma”. Osjećaj je to ekstremne razočaranosti francuskom prijestolnicom koju dožive strani turisti, a čiji su simptomi, između ostalog, akutna deluzija, halucinacije, osjećaj proganjanja, anksioznost i depersonalizacija.
Prema njegovoj teoriji, koju su kasnije razvijali brojni azijski i francuski psihijatri, Pariz je zapravo toliko pozitivno prikazan u popularnoj kulturi da se sudar s realnošću pretvori u šok za organizam i psihu.
U vrijeme kada je Ota stolovao u Sainte-Anne, jednoj od najstarijih psihijatarskih bolnica za najteže pacijente na svijetu, tamo na desnoj obali Sene u 16. arondismanu, u hodnicima Parka Prinčeva još uvijek se samo maštalo da će jednoga dana PSG u fudbalskom svijetu imati status sličan onome kojeg ima grad iz kojeg dolazi.
Maštali su o svijetlima reflektora, o trofejima, o slavljima, o vatrometima, i godinama pokušavali stvoriti sliku kluba koji je obožavan u čitavom svijetu. I onda su, kada su im prije petnaest godina u te hodnike ušetali Katarani s koferima punim para, napokon to i dobili.
Ali kada je prošlog vikenda Khvicha Kvaratskhelia prvi put prošetao Parkom Prinčeva i vidio sve te fotografije nasmijanih prethodnika – Angela Di Marie, Marca Verrattija, Edinsona Cavanija, Zlatana Ibrahimovića, Davida Beckhama, Kyliana Mbappéa, Neymara ili Lea Messija – nije nemoguće da mu je kroz glavu prostrujalo pitanje kako je moguće da nitko od njih nije uspio dohvatiti sveti gral.
I je li taj Pariz, ili Saint-Germain, stvarno tako blještav kako se čini izvana.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
