Retro Manchester City
Sport

Nije City samo bušotina nafte

Mnogo više od "bučnog komšije",

Retro Manchester City Retro Manchester City / IMAGO / imago sportfotodienst / Profimedia
mar 16 2024, 12:44

Podeli

Druga epizoda serijala o “veštačkim klubovima” koji možete čitati na Velikim pričama. Za prvu epizodu, kliknite OVDE.

Pomisli tako čovjek da se o Manchesteru ne može znati više nego što se dosad zna. Što bi ono rekao Dennis Farina u legendarnom Snatchu – istina, za London, ali koja je razlika? – “Znaš ono, fish and chips, šalica čaja, loša hrana, još gore vrijeme, Mary jebena Poppins…” I nogomet, da. Znaš ono, Manchester jebeni United, Teatar snova, Eric Cantona i Sir Alex… nogomet, čovječe. Ček, zaboravili smo City? S pravom, jer je on nogomet koliko je i naftna bušotina planinski izvor najčišće vode: nešto tekuće tu izvire i vrijedno je, ali jedno je pitko, a drugo treba vrtjeti isključivo u svrhu basnoslovne zarade.

I ako je ona legendarna obrada starog hita oldhamskog benda Inspiral Carpets, gdje su Unitedovi navijači prepjevali traumatične stihove o disfunkcionalnoj obitelji tako što su okrenuli od traume na gradske rivale i činjenicu da ‘ne osvajaju ništa’ jako loše ostarila, baš u njoj se i krije demantij za sam crveni dio Manchestera. Jasno, danas mogu lamentirati o tome da je njihov United taj koji dugo ne osvaja ništa, odnosno, ništa zaista vrijedno spomena za tako velik klub, ali kroz podjebavanje koje ih razdvaja stoje i melodije koje ih povezuju, i koje objašnjavaju zašto slavna povijest nogometa u gradu, a samim tim i njegovog plavog dijela, ne počinje sa šeicima i ‘plastikom’ koja je u nogometu na krilima milijardi osvojila sve što se osvojiti može.

Uostalom, kada je plavi dio osvajao trofeje, a crveni vrtio ‘ozbiljne’ novce, Manchester je još bio grad koji je, kako su mu se rugali susjedi iz pritom ništa uglednijeg Liverpoola, “toliko užasan da je nadahnuo komunizam”. Ono što je zapravo nadahnulo Friedricha Engelsa, upravitelja tvornice čiji je vlasnik bio njegov otac, na razvoj nove ideologije bilo je baš svjedočenje bijede u kojoj žive radnici tih istih tvornica. Stvar je dodatno pogoršavala činjenica da je užežin industrijske revolucije na prijelazu 19. stoljeća grad preplavilo more ljudi iz svakojakih krajeva Kraljevstva ali i svijeta, u potrazi za boljom budućnošću. A zapravo su postali drugačija varijanta topovskog mesa, živeći u uvjetima u kojima su davali živote da bi zarađivali drugom bogatstvo.

Jedina natruha nekakve vedrine i osjećaja pripadnosti tih obespravljenih nesretnika bila je baš nogomet. S jedne strane stajao je Newton Heath LYR FC, kako je glasilo puno ime kluba kojeg su 1878. osnovali željeznički radnici u ispostavi na Newton Heathu, oni koji su nadgledali te valove bezličnih lica koja u grad pristižu kako bi našli smisao, a uglavnom pronalazili preranu smrt. Oni će 1902. postati Manchester United, i to nakon što je klupski kapetan, Harry Stafford, doskočio problemu ogromnih dugovanja koje je klub nakrcao tako što će spletom okolnosti doći do vlasnika pogona zainteresiranih da ulože i tako mu udahnu novi život. Što je posebno ironično, s obzirom da su se redovno oglušili na skrb radnika koji nisu šutali lopte, nego im donosili profit.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.

Velike price