Groblja, pa ni ona koja su tako zamišljena, odavno više nisu raskošna mjesta. Više ne nalikuju parkovima i živi tu dolaze kao u šalter dvoranu policijske postaje. Obave što imaju i odlaze. Za njih tu nema smiraja. Mrtvima je, tako kažu, ionako svejedno. Kad gore navedenoj primjedbi dodate činjenicu da je mostarsko gradsko groblje „Sutina“ položeno uz državnu magistralnu cestu koja spaja Sarajevo i Mostar, jasno vam je da tu ni mrtvi nemaju puno mira. Svijet i život su u prolazu. Mrtvi to najbolje ne znaju. Živi ne žele biti svjesni. A i aleje humki na „Sutini“ kriju posljednje počivalište pjesnika. Još jednog u nizu Mostarca kojeg je znala cijela Jugoslavija. Nema tu ipak klupe na koju možete sjesti kako biste proveli barem cigaretu vremena u društvu mrtvog pjesnika.
Moguće da je to bio stari Ali-paša Rizvanbegović, ili sam mu ja to iz nekog razloga pripisao, tek netko je primijetio da poštenje jednog čovjeka možeš izmjeriti količinom nepoštenja kojeg je za života a, Boga mi, i nakon smrti podnio. Onaj koga žele uniziti čak i kad mu odaju poštu ili ga nagrađuju, nikad onom nagradom koju je zaslužio, budite u to sigurni, čovjek je kojeg oni lošiji i manje talentirani od njega žele svesti na svoju mjeru i najradije bi ga prešutjeli ali su njegovo prisustvo i djelo toliko gigantski da ga se ne može zaobići čak i kada više nije prisutan među ovima koji se vole nazivati živima.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
