Malo je prigoda kada stadion u Maksimiru, taj građevinski užas postmoderne i živi slikoviti spomenik hrvatske tranzicije 1990-ih, ipak zasja u duhu istinskog (i obostranog) navijačkog kolorita. Jedna od takvih prigoda je ona kada se na njemu održava najveći – a za mnoge i jedini pravi – hrvatski sportski derbi.
Tako je bilo i ovog minulog petka, kada su se njegove oronule tribine, ti mutirani izrasti brutalističke prošlosti i nikad doživljene ‘osuvremene’ varijante, popunile narodom unatoč kiši i hladnoći, dok su se oni najvjerniji navijači tradicionalno suprotstavili po onoj generalnoj osovini sjever-jug i oči u oči smještajem na stadionu.
A na jugu, gdje je bilo par tisuća Hajdukovih pristaša, među dimom i vatrom se u jednom trenutku ukazala i koreografija, šetalica koja nije – kako bi se očekivalo u derbijima – posvećena mržnji, već upravo suprotno: jednom dugom prijateljstvu. Na ogradi, tamo do velikog udarnog Torcidinog transparenta stajala je jednako velika poruka s latinskim sloganom ‘e pluribus unum’: odnosno, od mnogih, jedan.
U ovom je kontekstu to krilatica iza koje stoje navijači portugalskog velikana Benfice, i koliko god za njih postojao samo taj jedan klub, toliko ih je jedan koloplet sudbine zauvijek povezao s navijačima splitskog Hajduka prije evo, točno 30 godina.
Ta koreografija se, nažalost po običaju, u tabloidima paralelno iskoristila u huškačke svrhe, naročito jer Benfica ovog tjedna gostuje baš u Beogradu, ali iza nje stoji jedna potpuno drugačija priča. Naročito u vremenima kada se ultrasi redovno samoprozivaju nositeljima kojekakvih ‘tradicija’, a onda sklapaju – i razvrgavaju – takozvana ‘prijateljstva’ na temelju internetskih prepiski i želja i pozdrava.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
