Hajdučka povijest vidjela je mnogo velikih igrača, koje je razmjerno jednostavno uspoređivati po broju nastupa, golova i osvojenih trofeja. Međutim, puno je teže skalirati veličinu koja za Hajduk i Split zna biti i značajnija od svih spomenutih faktora.
Bernard Vukas bio je vjerojatno – ako to uopće ima smisla poopćavati, s obzirom na kontekst vremena – najbolji igrač u klupskoj povijesti. Te sirove brojke za njega kažu da je s Hajdukom osvojio tri titule prvaka Jugoslavije, oplemenivši tako tih 1950-ih desetljeće koje je iznjedrilo i prvu uistinu legendarnu selekciju, a s njom i Torcidu, koja je nastala kao posljedica identifikacije grada s njegovim timom.
Za Hajduk je Bajdo odigrao preko 600 utakmica, zabivši usput i preko 300 golova, dok je s jugoslavenskom reprezentacijom sudjelovao i na dva Svjetska prvenstva. Bio je u međuvremenu i član FIFA-ine reprezentacije – svojevrsne preteče all-star koncepta – kao i reprezentacije Europe, što je bila rijetka privilegija čak i za jugoslavenske zvijezde.
O tim Bajdinim svevremenskim podvizima postoje snimke i zapisi, ali niti jedna za mene, kao rođenog Splićanina, ne može biti značajnija od jednog kratkometražnog dokumentarca koji načelno uopće ni nema veze s Hajdukom. Njegov je naziv “Iza lože”, kojeg je snimio i režirao poznati novinar i režiser Branko Lentić, a koji se te 1973. – nimalo slučajno u jeku drugog slavnog Hajdukovog desetljeća, koje je klub učinilo miljenikom naroda diljem Jugoslavije – zaputio na jednu malu splitsku pjaćetu, trgić na kojem je bio lokal u vlasništvu Davora Grčića, također bivšeg nogometaša Hajduka.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
