Hajdučka povijest vidjela je mnogo velikih igrača, koje je razmjerno jednostavno uspoređivati po broju nastupa, golova i osvojenih trofeja. Međutim, puno je teže skalirati veličinu koja za Hajduk i Split zna biti i značajnija od svih spomenutih faktora.
Bernard Vukas bio je vjerojatno – ako to uopće ima smisla poopćavati, s obzirom na kontekst vremena – najbolji igrač u klupskoj povijesti. Te sirove brojke za njega kažu da je s Hajdukom osvojio tri titule prvaka Jugoslavije, oplemenivši tako tih 1950-ih desetljeće koje je iznjedrilo i prvu uistinu legendarnu selekciju, a s njom i Torcidu, koja je nastala kao posljedica identifikacije grada s njegovim timom.
Za Hajduk je Bajdo odigrao preko 600 utakmica, zabivši usput i preko 300 golova, dok je s jugoslavenskom reprezentacijom sudjelovao i na dva Svjetska prvenstva. Bio je u međuvremenu i član FIFA-ine reprezentacije – svojevrsne preteče all-star koncepta – kao i reprezentacije Europe, što je bila rijetka privilegija čak i za jugoslavenske zvijezde.
O tim Bajdinim svevremenskim podvizima postoje snimke i zapisi, ali niti jedna za mene, kao rođenog Splićanina, ne može biti značajnija od jednog kratkometražnog dokumentarca koji načelno uopće ni nema veze s Hajdukom. Njegov je naziv “Iza lože”, kojeg je snimio i režirao poznati novinar i režiser Branko Lentić, a koji se te 1973. – nimalo slučajno u jeku drugog slavnog Hajdukovog desetljeća, koje je klub učinilo miljenikom naroda diljem Jugoslavije – zaputio na jednu malu splitsku pjaćetu, trgić na kojem je bio lokal u vlasništvu Davora Grčića, također bivšeg nogometaša Hajduka.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
