Svima nam se to desi(lo) prije ili kasnije. Ona odvratna situacija u kojoj ste svjesni da stvari na poslu ne funkcionišu dobro, da nešto nije u redu. Nekad je do vas, češće imate osjećaj da je do nekoga drugog, do nekog odvratnog šefa, do saradnika, do onih od kojih ovisi i vaš učinak.
Ne želite u ponedjeljak ustati i otići u kancelariju; izbjegavate lift i kafu pravite samo kad ste sigurni da u kuhinji neće biti nikoga, pogotovo ne tog šefa ili tog kolege. Ali opet svjesni ste da se to ne može izbjeći, jer imate neki zajednički sastanak ili vam dolaze klijenti ili prosto dijelite stol ili fabričku traku. Pa se onda tjerate ponašati koliko je moguće normalno, smiješite se i objašnjavate i sebi i drugima da je sve u redu, da je to proces koji se mora proći, da će se sutra desiti nešto zbog čega će se sve promijeniti i biti bolje. Jer, iako nam silni lajfkoučevi preko podkasta poručuju da počnemo ustajati u tri ujutro, piti smoothie i trčati, i da nekoliko mjeseci ne jedemo kako bismo za pišljivih nekoliko desetina hiljada eura otvorili svoj biznis. većina nas nije toliko hrabra da se tek tako odluči otjerati šefa u neku stvar i dati otkaz.
Naprotiv, većina nas pokušava ne talasati, pojesti šta treba pojesti, i čekati da barem mi ne budemo krivi za razlaz. Pogotovo ako je neka lova u igri.
Dakle, svi znamo kako se jutros, dok se vozi prema Säbener Straße, osjeća Thomas Tuchel.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
