Legendarni slovenački košarkaš Goran Dragić u subotu, 24. avgusta, igra oproštajnu utakmicu u Ljubljani. Gosti su mu Stiv Neš, Luka Dončić, Dirk Novicki, Nikola Jokić, Bogdan Bogdanović, Luis Skola, Dejan Bodiroga, Predrag Danilović… Objavljujemo tekst Gorana Vojnovića originalno napisan kada je Dragić najavio odlazak u penziju
***
Sve otkad je pred Novu godinu Goran Dragić objavio da završava svoju košarkašku karijeru, ja se u mislima vraćam dvadesetak godina unatrag kada sam ga, kao devetnaestogodišnjeg klinca, prvi put gledao na košarkaškom terenu. Goran je tada igrao za Slovan, klub koji je u to vrijeme prvi i zadnji put dogurao do finala državnog prvenstva i odlučujuće pete utakmice protiv veće i bogatije Olimpije. Uz Dragića, za Slovan su tada igrali i Saša Dončić, Lukin otac koji se pred kraj karijere uozbiljio i uspio unovčiti bar mrvicu svog raskošnog talenta, te Miha Zupan, možda i najbolji gluhi igrač svijeta svih vremena, ali mi smo u dvoranu na Kodeljevu, poznatiju po rukometu i panku, otišli da vidimo baš tog malog Dragića.
I već u prvoj četvrtini vidjeli smo ono što smo došli vidjeti. Goran Dragić svoj je prodor pod koš završio zakucavanjem i dvoranu ostavio bez daha jer se tako nešto u slovenskim dvoranama nije često viđalo. U njima se zakucavalo u kontranapadu (šesnaestogodišnji Marko Milić, na primjer, u toj istoj dvorani na Kodeljevu zakucavanjem je razbio tablu) i zakucavali su mnogo viši igrači od Dragića koji je, prema tadašnjim podacima, imao tek metar i osamdeset osam centimetara.
Ali naše je društvo košarkaških veterana nakon utakmice ipak zaključilo da taj mali Dragić neće dogurati daleko. Jeben je fizikalac koji nema dovoljno mekanu ruku i kojemu fali šmeka, glasio je naš „skauting report“.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
