Miljenko Smoje, vjerojatno najveći kroničar modernog Splita, jednom je prigodom notirao kako bi Split, ‘da ga je pokrit ceradom’, naprosto postao ‘najveći cirkus na svijetu’. Takav konstrukt podrazumijeva da cirkus kao pojam ima isključivo negativne konotacije; znao je, međutim, stari Smoje da je Split u njegovoj viziji cirkus u performativnom smislu. Grad je to koji ne strukturira svoje prioritete prema kriteriju potrebe, već ih ređa i uzdiže po ključu dinamičnosti, šušura.
U domaćim, hrvatskim okvirima Split tako pronalazi svoje načine da se bori s provincijalnošću kojom je izložen, pogotovo otkako je dolaskom nezavisnosti pretvoren u varijantu hrvatske Floride. Split ne treba obilaznice i ostalu infrastrukturu, ne treba strateški plan razvoja turizma kraj ovoga koji ga dovodi na rub pucanja kroz potpunu ovisnost o njemu. Ne trebaju mu ni suvisle demografske, ni bilo koje druge socijalne politike: Split svoj otpor i svoju relevantnost traži kroz onaj jedan rijetki simbol koji je ostao u potpunosti njegov, narodni, a to je Hajduk. I kada je Hajduk u pitanju, nema te teme koja će ga zasjeniti, ni granice koja se čini nedostižna za učiniti je realnom.
Evo, uzmimo za primjer aktualnu predstavu na repertoaru, a to je kampanja za povratak Ivana Perišića u klub.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
