Prvo su došli po mandate, a na kraju po čovjeka iz kuće bez fasade

Ključni događaji, akteri i simboli su važni. Politički i društveni procesi odvijaju se često sporo i u pozadini, da bi onda odjednom eruptirali u javnosti i obilježili cijelu eru, sažetu u glavnom liku ili događaju koji je značio preokret.

Političko beščašće u vrijeme Andreja Plenkovića postalo je tako prepoznatljivo u lipnju 2017. godine. Hrvatska narodna stranka, koja je na izborima išla u opozicijskoj koaliciji i koja je javno bila najžešći kritičar HDZ-ove Vlade, odjednom je napravila zaokret od 180 stupnjeva. Plenković je, naime, taman iz vladajuće većine izbacio desni, ali izrazito antikorupcijski Most i u Saboru mu je trebalo ruku. Dobio ih je od onih koji su mu doslovno, sve do dan prije, bili najzakletiji suparnici, od stranke koju su analitičari u to vrijeme nabijali na nos najjačoj oporbenoj stranci, SDP-u, kao primjer kako se “udara” po vlasti.

Nakon toga, nakon tako masivne prevare birača koji su dali glasove ljudima s anti-HDZ-ove platforme samo da bi oni održali HDZ na vlasti, dalje je bilo jednostavno. Sva tri Plenkovićeva mandata predsjednika Vlade obilježena su tzv. “žetončićima”, političarima koji su se Sabora dokopali kao opozicija HDZ-u, samo da bi u prikladnom trenutku postali ugledni koalicijski partneri istog tog HDZ-a. Štoviše, bez “žetončića” bi Plenković bio primoran više puta na izvanredne izbore, no ovako se može hvaliti vrijednostima “političke stabilnosti” koja je, eto, utemeljena na prevari birača i kazneno-pravno nedokazanoj političkoj korupciji. HNS-ov preokret tako je postao simbol.

Željko Sabo i miran san

I primjer. Na lokalnim razinama su se događale slične stvari, a sklapanje većina poslijeizbornim pogodbama koje nemaju veze s onim što se govorilo u kampanji redovna je stvar. Jedan političar je, doduše, završio i u zatvoru zbog toga što je pokušao u gradskom vijeću osigurati većinu glasom zastupnice iz suprotstavljene stranke – ona ga je snimila kako spominje mogućnost sređivanja poslova za članove obitelji i poduzetnike koji bi bili spremni dati 50 tisuća tadašnjih kuna (malo više od 6.500 eura) za mandat.