Nije teško, dakako izvana, priču o Hrvatskoj vidjeti kao priču o uspjehu. O zemlji koja je u tri desetljeća nezavisnosti, zaokružila cijeli mukotrpni put do europskih integracija – članstva u Europskoj uniji, eura, Schengena.
Ono što je nije teško, međutim, često je, u najmanju ruku, nedovoljno oštro. Toliko slabe rezolucije da se slika doima posve drugačijom od one u stvarnosti. Jer, priču o Hrvatskoj, ali ne samo o njoj, pogotovo na ovim prostorima, može se vidjeti i kao priču o Josipi Rimac. I tu se žanr naglo mijenja, tu “Oda radosti” odjednom prelazi u teški, mučni krimić, onaj koji gledatelja putem – jer taj vražji kraj nikako da dođe – ostavlja bez daha. I bez previše nade.
Scenografija je sljedeća: Hrvatska demokratska zajednica je od 33 godine višestranačja vladala zemljom njih 25. I sad je na vlasti, uz pomoć minijaturnih, posve neutjecajnih koalicijskih partnera. Na lokalnoj razini drže čak 15 od ukupno 20 županija, štekaju jedino u tri najveća grada (Zagreb, Split i Rijeka). No, u visoko centraliziranoj zemlji gro političke moći proizilazi iz saborske većine, posve podređene volji Vlade, koja je, pak, posve podređena volji premijera i predsjednika HDZ-a. Posljednjih sedam godina to je Andrej Plenković.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
