Nije teško, dakako izvana, priču o Hrvatskoj vidjeti kao priču o uspjehu. O zemlji koja je u tri desetljeća nezavisnosti, zaokružila cijeli mukotrpni put do europskih integracija – članstva u Europskoj uniji, eura, Schengena.
Ono što je nije teško, međutim, često je, u najmanju ruku, nedovoljno oštro. Toliko slabe rezolucije da se slika doima posve drugačijom od one u stvarnosti. Jer, priču o Hrvatskoj, ali ne samo o njoj, pogotovo na ovim prostorima, može se vidjeti i kao priču o Josipi Rimac. I tu se žanr naglo mijenja, tu “Oda radosti” odjednom prelazi u teški, mučni krimić, onaj koji gledatelja putem – jer taj vražji kraj nikako da dođe – ostavlja bez daha. I bez previše nade.
Scenografija je sljedeća: Hrvatska demokratska zajednica je od 33 godine višestranačja vladala zemljom njih 25. I sad je na vlasti, uz pomoć minijaturnih, posve neutjecajnih koalicijskih partnera. Na lokalnoj razini drže čak 15 od ukupno 20 županija, štekaju jedino u tri najveća grada (Zagreb, Split i Rijeka). No, u visoko centraliziranoj zemlji gro političke moći proizilazi iz saborske većine, posve podređene volji Vlade, koja je, pak, posve podređena volji premijera i predsjednika HDZ-a. Posljednjih sedam godina to je Andrej Plenković.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
