Oni koji su dovoljno stari da se sjećaju, teško da će imati dvojbi. A pitanje je jednostavno – je li višestranačka demokracija ispunila očekivanja glasača koji su te prekretničke 1990. godine po republikama bivše Jugoslavije hrlili na birališta u sjeni srušenog Berlinskog zida? Dakle, ne je li sam demokratski sustav bolji od ranijeg, socijalističkog, nego jesu li očekivanja onih koji su izlazili iz čekaonice za komunizam ispunjena od svog tog šarenila raznih stranaka, ideja, i, činilo se, slobode? Od samog odgovora, nema sumnje, znakovitija bi bila vjerojatna količina psovki kojima bi on bio popraćen.
O svemu možda dovoljno rječito govori i stalna čežnja za nekim novim političkim snagama, koje bi mogle donijeti promjenu u ustajale vode političke stvarnosti. Umor od stalno jednih te istih lica, kratica i praksi jasan je u praktički svim zemljama nastalim nakon raspada zajedničke države.
Jedna ili dvije političke grupacije uglavnom stalno drže vlast uz povremene smjene, osim u Sloveniji gdje gotovo nakon svakih izbora treba guglati onog tko je taj put uspio pobijediti. Da, Slovenija je i dalje uvjerljivo najbogatija i najuređenija zemlja na ovim prostorima.
Dugoročni vlastodršci, pritom, kao u pravilu, težište svoje premoći imaju u ruralnijim sredinama, izvan velikih gradova. U Hrvatskoj je tako HDZ najjači i najukorijenjeniji tamo gdje građani žive najlošije, odakle mladi bježe glavom bez obzira, a demografska situacija se sve točnije može opisivati sintagmom “spaljena zemlja”.
No, vjerni birači, dok sa suzama u očima prate svoju djecu i unuke na autobuse za inozemstvo, na dan izbora uglavnom ne zaboravljaju kome treba, kao i uvijek dotad, dati svoj glas.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
