Ako smo “u tranziciji”, prirodno je pomisliti da smo na putu ka nečemu boljem, da ćemo u jednom budućem vremenu napraviti prelaz u neko bolje, kvalitetnije, optimalno društvo. Uzanosti ćorsokaka u koji smo bačeni kad smo prvi put opisani kao neko ko se nalazi “u tranziciji” nismo ni bili svjesni.
Iz djetinjstva pamtim nebrojeno puta repriziran crtani film, čini mi se da predstavlja neku Hana-Barbera produkciju iz šezdesetih ili sedamdesetih godina, a tema tog crtaća bila su kola. Možda ih se sjećate, jedan je bio o psima (“ovo je doberman pinčer, a šta radi doberman pinčer?”), drugi o hrani, treći o ko za čemu, a ovaj je bio o automobilima.
Jedna od priča govorila je o dvojici vozača koji nikako nisu mogli da se izvuku sa petlje auto-puta pa su na kraju u njenoj sredini otvorili prodavnicu brze hrane, čini mi se hotdoga. Kada pomislim da smo mi u tranziciji od socijalizma ka kapitalizmu, jednopartizma ka višepartizmu, tranziciji ka “evroatlantskim vrijednostima”, tranziciji ka državi, izbornoj reformi, boljem standardu, vladavini prava i čemu sve ne, zapitam se da li u našem sistemu tranzicija gubi značenje “prelaska” ili “promjene” i postaje permanentno stanje – vječna iluzija mijenjanja.
Možda bi ljubitelji filozofije apsurda u tome svemu našli čekanje Godoa ili Sizifovo guranje kamena na vrh brda, ali mi se više čini da je naš apsurd nalik na ovu dvojicu iz crtanog filma – bolje bi nam bilo da u ovom vječnom čekalištu promjene otvorimo štand i da drugim čekačima ulaska u Evropu i bolje sjutra nudimo hotdog ili makar porciju najskupljeg kačamaka na kolašinskom skijalištu.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
