Pantelija Topalović u Beloj kući

Pantelija Topalović preminuo je u 150. godini pri punoj svijesti. Da nije imao intelektualnih teškoća, svjedoči nam sadržaj njegove posljednje volje u kojoj je sve svoje potomke, od najstarijeg Maksimilijana, preko Aksentija, Lakija i Milutina, sve do najmlađeg Mirka, lucidno opisao kao beskrupulozne ništarije. Tako dugačak život u duševnom zdravlju moguć je, nažalost, samo u djelima Dušana Kovačevića. U stvarnosti, ljudi žive otprilike upola kraće (očekivana životna doba u Hrvatskoj je 77,8 godina, u Srbiji 75,9), a mnogi starost dočekaju u teškoj psihičkoj kondiciji.

Da je demencija strašna, svi vrlo dobro znaju. No koliko je točno strašna, poznato je manjem dijelu populacije, naime, onima čiji su najbliži pogođeni tom bolešću, pa imaju iskustvo življenja sa simptomima duševnog propadanja. Njima je jasno da je gubitak pamćenja samo dio, i to manji, bogatog paketa tegoba koje pogode ljude s tom dijagnozom. Zaboraviti kad je Hajduk zadnji put bio prvak, kako ti se zove sin, što si jutros doručkovao i gdje ti se nalaze naočale je, naravno, deprimirajuće, ali bi se s tom mukom pacijent vjerojatno i mogao nekako nositi ako ima sreće da je okružen ljubavlju obitelji ili barem profesionalnom brigom ljudi koji u staračkome domu o njemu vode računa. Nevolja je, međutim, što to ni izdaleka nije njegov jedini problem, jer u paketu sa zaboravnošću idu i nagle promjene raspoloženja, razdražljivost, sumnjičavost, paranoje, promjene osobnosti, poremećaji sna, slabljenje kognitivnih sposobnosti, halucinacije… Dugačkom popisu problema u kasnijoj se fazi mogu pridružiti još i smetnje pri gutanju te motoričke tegobe.